Feser u TLS o Racionalnoj opravdanosti vjere

Nakon što je ukratko objasnio da je njegovo napuštanje ateizma i naturalizma bilo na intelektualnim temeljima (spominje utjecaje Searla, Nagela, Fregea, Russela u filozofiji uma, Anscombe i MacIntyrea u etici, Plantingu i Swinburnea u filozofiji religije, Craiga i Haldanea za vjerska uvjerenja itd.), filozof Feser u svojoj knjizi The Last Superstition dodatno pojašnjava; 

Ovdje samo želim preuhitriti standardno ad hominem odbacivanje religijskih konverzija kao čisto subjektivne stvari; nečega što je stvar osjećaja a ne razuma. Radilo se, u mom slučaju, o objektivnim racionalnim argumentima; a moj slučaj nije jedinstven. Suprotno karikaturama koje šire sekularistička literatura (i koja se proširila u opću kulturu), glavna tradicija unutar Zapadne religije je zapravo uvijek inzisitirala da se njene osnovne tvrdnje moraju i mogu racionalno opravdati, i da ih je moguće pokazati da su racionalno superiorne tvrdnjama ateizma i naturalizma. Ako neki od religioznih vjernika svejedno manifestira nesretnu tendenciju prema fideizmu – stav da se religija oslanja samo na "vjeru", shvaćeno kao vrsta neutemeljene volje za vjerovanjem – to je uvelike upravo zato jer su zaboravili povijest vlastite tradicije i prihvatili su sekularističku propagandu o toj temi koja traje još od takozvanog "Prosvjetiteljstva".

Oderberg o suvremenoj bioetici

Izdvajam par razmišljanja iz intervjua s Davidom Oderbergom (uređivanje oblika teksta moje); 

XS: Prema vama, koji su glavni filozofski koncepti koje bioetičari pogrešno razumiju?

Oderberg: Postoji puno nerazumijevanja u bioetičkoj industriji (jer ona jest nalik industriji), iako radije govorim jednostavno o pogreškama ili zabunama. Ne mislim da većina bioetičara ne razumije što vjeruje ili preporuča kao zakon jer većina ima jasnu agendu, a ta je porušiti što je više moguće "tabua", odnosno zdravorazumskih tradicionalnih zabrana.

Često, ciljevi opravdavaju sredstvo, bioetičari će iskoristiti bilo koji argument kako bi zagovarali svoju agendu. U tom smislu, možemo reći da imaju nerazumijevanje funkcije argumenta, a to je dolazak do istine, a ne da zagovaranje prethodno usvojenih planova.

Sjećam se izvještaja Britanske Organizacije za ljudsku oplodnju i embrije, kojeg je napisalo nekoliko bioetičara kako bi obranili eksperimene na ljudskim embrijima. Iz izvješća je bilo potpuno jasno da autori (za većinu nisam nikada čuo što se tiče filozofije), imaju namjeru preporučiti Vladi eksprimentiranje nad embrijima kao nešto moralno dopustivo, a u obranu istog su spremni iskoristi bilo koji argument ili "teoriju".

Rezultat toga je što se na jednoj stranici pozivaju na Kantovu filozofiju, na drugoj govore o utilitarizmu, treća govori o teoriji vrlina. Različita filozofska ramišljanja, od koji su mnoga potpuno nespojiva jedno s drugim, razbacana su kroz izvještaj kako bi došli do navodno racionalnog zaključka da je u redu eksperimentirati na embrijima, dokle god smo oprezni.

Na konceputalnoj razini, vidim da se stalno javljuju iste zabune. Primjerice, konfuzija između "ubijanje" pacijentova stanja i ubijanja pacijenta, kao da možete rješiti pacijentov problem tako što se riješiti pacijenta; odnosno da uklonite patnju tako što uklonite pacijenta. Naravno to možete učiniti, baš kao što se možete riješiti glavobolje tako što ćete nekome odrezati glavu, ali nemojmo to miješati s lječenjem nekoga, ili brigom za nekoga što je primarna dužnost zdravstvenih djelatnika.

Taština i Zabava, i Smrt – Pascal

Tko ne vidi u svijetu taštinu, zaista je tašt. A tko je vidi? Svi osim mladeži koja pliva u buci, u zabavi i u mislima na budućnost. Ali lišite ih zabave, vidjet ćete kako će venuti od dosade. Tad osjećaju svoje ništavilo ne poznavajući ga; jer velika je nesreća osjećati neizdržljivu tugu čim smo prisiljeni misliti o sebi, a da nam ništa od toga ne može odvratiti pažnju. (164)

***

Lakše je podnijete smrt ne misleći na nju, negoli podnositi misao na smrt kada nam ne prijeti. (166)

--

Kada ljudi nisu mogli pronaći lijeka protiv smrti, bijede, neznanja, dosjetili su se da će biti sretni ako na to ne budu mislili.

***

Bijeda – Jedino što nas u našim nevoljama tješi jest zabava. A ipak ona je to naša najveća nevolja. Jer to je ono što nas poglavito priječi da mislimo na sebe, to čini da se neprimjetno upropaštavamo. Bez toga bismo ostali u dosadi, a ova bi nas dosada natjerala da potražimo čvršće sredstvo kako da iz nje iziđemo. Ali zabava nas obmanjuje i vodi nas neprimjetno u smrt. (171)

PS

Na nekim mjestima Pascal pod zabavom misli na zabave (primjerice spominje i kazališne predstave koje nude lažnu sliku svijeta), a negdje je ukratko opisuje kao sve ono što nam odvraća i odvlači pažnju - distrakcija, diverzija, razbibriga, razonoda.

Taština, Oholost i Slava – Pascal

Taština se tako usidrila u čovjekovu srcu da se vojnik i njegov sluga kuhar i nosač hvastaju i žele imati svoje obožavatelje. I filozofi za tim čeznu. Pa i oni koji pišu protiv toga htjeli bi se proslaviti time što su dobro pisali. I oni koji ih čitaju traže slavu u tome štu su ih čitali. A možda i ja sam koji ovo pišem čeznem za tim. Vjerojatno i oni koji budu ovo čitali... [1]

---

Oholost – Znatiželja je isto što i taština. Ponajčešće želimo nešto znati samo zato da bismo o tome mogli govoriti [2]. Inače, ne bismo putavali po moru da o tome nikada ni riječi ne reknemo, zbog puke zabave očiju, ne nadajući se da ćemo jednom to nekome ispripovjediti.

PS

Fusnote jednog izdanja uz ove misli (150,152) dodaju; 

[1] To je Ciceronova misao što ju je Pascal preuzeo preko Montaignea. Tacit opet veli: "I u mudraca je samoljubivost posljednja strast koje se oslobode. "

[2] Podsjeća na Perseja, preko Montaignea: "Sve dotle znanje za tebe ništa ne znači, dok drugi ne sazna da ti to znaš."

U vremenu društvenih mreža (i masovnih medija) teško je ne primjetiti opisani fenomen, ali njega je Pascal opisao prije gotovo četri stoljeća, a isto pronalazimo i kod drevnih rimljana i grka. Naravno, opise/upozorenje na ljudsku taštinu i oholost imamo i u starijim, i važnijim, knjigama.

Ipak, Pascal tu našu bijednu poziciju na drugome mjestu koristi za naizgled proturječnu svrhu, upravo kao dokaz čovjekove veličine, primjerice (Misli, 404);

"Najveća je čovjekova niskost u tome što traži slavu. Ali to isto je najveće obilježje njegove izvrsnosti. Jer, posjedovao on ne znam što na zemlji, bio ne znam kako zdrav i bogat, nije zadovoljan ako ga ljudi ne cijene. On smatra razum tako velikim da nije zadovoljan, pa ma kakvu prednosti uživao na zemlji, ako ga ljudi dovoljno ne poštuju. Ovo je najljepši položaj na svijetu. Ništa ga ne može odbiti od ove čežnje koja je najneizbrisivije svojstvo ljudskog srca.

I oni koji najviše preziru ljude i izjednačuju ih sa životinjama, ipak hoće da im se divimo i da im vjerujemo, te na taj način sebi protuslove svojim vlastitim osjećajima. Njihova narav, koja je jača od svega, uvjerava ih jače u čovječju veličinu, nego li ih razum uvjerava u niskost."

Životinja se ne divi drugoj životinji, kasnije(409);

"Čovjekova je veličina tako očita da je dokazuje sam njegova bijeda. Jer ono što je u životinja narav, mi to u čovjeka nazivamo bijedom. Iz toga, a i zato što mu je danas narav slična životinjskoj, zaključujemo da je on pao iz bolje naravi koju je posjedovao [...]."

U više zapisa spominje ideju bijede i veličine; 

"Ukratko, čovjek spoznaje da je bijedan: on je dakle bijedan, jer to jest. Ali je zaista velik, jer je svoje bijede svjestan". 

Naše zamišljeno i zbiljsko biće – Pascal

Ne zadovoljavamo se životom što ga nosimo u sebi u svojem biću: hoćemo živjeti jednim zamišljenim životom u mislima drugih, i zato se trudimo da se pokazujemo. Neumorno radimo da poljepšamo i očuvamo svoje zamišljeno biće, a zbiljsko biće zanemarujemo[1]. Ima li u nas mirnoće, plemenitosti, vjernosti, tada se požurimo da to i pokažemo, kako bismo sve vrline privezali uz svoje drugo biće. Štoviše, radije bismo ih od sebe odvojilo da bismo mu ih dodali. I dragovoljno bismo bili kukavice kada bismo time mogli steći glas junaka. Veliko je obilježje ništavila našeg bića što nismo zadovoljni jednim bez onog drugoga, i što često mijenjamo jednog s drugim! Jer tko ne bi umro da očuva svoju čast, taj bi bio na zlu glasu.

***

Mi smo tako uobraženi da bismo htjeli biti poznati u cijelom svijetu, pa i kod onih ljudi koji će živjeti kada nas više ne bude; a toliko smo tašti da nas uvažavanje pet ili šest osoba oko nas zabavlja i zadovoljava. [2]

PS

Ne znam toliko o povijesti uređivanja Pascalovih misli, ali u izdanju kojeg gledam radi se o zapisima 147 i 148. Tiskano uz dvije fusnote;

[1] "Mi živimo", reko je Charron, "samo s obzirom na druge".

[2] "Tražimo sreću izvan nas samih i u mišljenju ljudi koje poznamo kao podložne, neiskrene, nepraveden, zavidne, hirovite i kleventičke. Čudnovate li stvari!" (La Bruyere, O čovjeku)

O Distrakciji - Pascal

Ali, kazat ćete, kakvu svhu on u tome nalazi? Užitak da se sutra među prijateljima hvali kao je spretnije igrao od svih drugih. Neki se opet znoje u svojoj sobici da pokažu učenjacima kako su riješili neko pitanje iz algebre koje još do sada nitko nije riješio. Mnogi se čak izlažu krajnjim opanostima da bi se potom mogli pohvaliti položajem što su ga stekli, a to je po mom mišljenju jednako glupo. Neki se napokon muče kako bi sve ovo zapazili, ali ne da da postanu pametniji, već samo da pokažu kako oni to znaju. A ovi su najgluplji, jer znaju dočim bismo o drugima mogli mislio da to ne bi bili kad bi to spoznali.

Neki čovjek provodi život bez dosade kockajući se svaki dan za mali ulog. Dajte mu svakog jutra novac što bi ga on mogao dnevno dobiti pod uvjetom da više ne igra pa ćete ga unesrećiti. Reklo bi se možda da on u kockanju traži samo zabavu, ne dobitak. Međutim, natjerajte ga da igra badava, u igri se neće zagrijati pa će se dosađivati. Ne traži on dakle samo zabavu, jer ga mlitava i bestrasna razbibriga ubija dosadom. On se mora u igri raspaliti, mora sam sebe varati zamišljajući kako je sretan ako dobije ono što nije htio da mu se dade pod uvjetom da ne igra. Potrebno je dakle da stvori sebi predmet strasti i da tim raspali svoju želju, bijes i strah za predmet što ga je sebi stvorio, nalik djetetu koje se prestraši od vlastita lica što ga je zaprljalo.

***

[Ovaj je čovjek teško ucviljen zbog smrti supruge i jedinca sina, ili ga uznemiruje teška parnica; međutim, kako to da odjednom nestaje u njega žalosti, i da su ga napustile sve one teške misli i brige? Ne čudite se. Drug mu je dobacio loptu, a on je mora vratiti. Sav je zaokupljen kako da je uhvati i dobije bod; pa kako da misli na svoje brige kada se bavi ovim drugim poslom? Eto zaokupljenosti dostojne da zaposjednu ovu veliku dušu, i da istjera iz duha svaku drugu misao. Ovaj je čovjek rođen da upozna svemir, da sudi o svim stvarima, da ravna čitavom državom; a eto, sav je zauzet i sav se utopio u brizi kako da uhvati zeca. I kad se ne bi do toga snizio, nego bi se htio uvijek držati kruto, bio bi još luđi jer bi se htio izdići iznad ljudskosti, a ipak je on najzad samo čovjek, što znači sposoban za malo i za mnogo, za sve i za ništa, nije ni anđeo ni životinja, nego čovjek.]

Dosada, zabava i distrakcija – Pascal

Dosada – Ništa čovjeku nije tako nepodnošljivo kao potpuno mirovanje, bez velikih strasti, bez posla, bez zabave, bez zanimanja. Tada on osjeća svoje ništavilo, svoju izgubljenost, svoju nedostatnost, svoju ovisnost, svoju nemoć, svoju prazinu. Namah će se u dubini njegove duše roditi dosada, sumarnost, tuga, jad, srdžba, očaj.

***

Zabava – Kada sam ponekad razmišljao o raznim ljudskim nemirima, o opasnostima i tegobama kojima se izvrgavaju na dvoru, u ratu, odakle se rađaju tolike svađe strasti, smioni a često i zli pothvati itd, otkrio sam da sva ljudska nesreća nastaje samo iz jednog uzroka: ljudi ne znaju ostati na miru u svojoj sobi. Kada bi čovjek koji ima dovoljno za život znao sa zadovoljstvom ostati kod svoje kuće, ne bi je napuštao da putuje po moru, niti sudjelovao u opsadi gradova. Ne bi kupovao skupih vojničkih činova kada ne bi osječao kako je nepodnošljivo ne micati se iz grada, i tražiti razgovor i razonodu u igri samo zato što nema zadovoljstva u tome da ostane kod kuće.

***

Zbog toga toliko čeznemo za igrom i za ženskim društvom, za ratom, za visokim službama. To ne znači da u tome zaista leži sreća, niti itko zamišlja da će naći pravo blaženstvo u novcu što ga može dobiti u igri, ili u zecu kojeg goni; ne bismo ga htjeli primiti na dar. Ne tražimo ni taj mekušni i mirni način života koji nam daje da mislimo o svom nesretnom položaju. Ne tražimo ni opasnsot rata, ni teret službi, nego tražimo onu užurbanost koja nam odvraća pažnju od tih misli i zabavlja nas.

Zato nam je miliji lov nego lovina. Zbog toga ljudi toliko vole buku i metež, radi toga je zatvor tako grozno mučilište, zbog toga je čar samoće neshvatljiv. Najveća sreća kraljevskog položaja jest upravo u tome što okolina bez prestanka pokušava zabaviti kralja i pribaviti mu svakovrsne ugodnosti.

Kralj se opkolio ljudima koji ne misle na drugo nego da zabave kralja i ne dopuste mu da misli na sebe. Jer je svaki kralj, kakav bio da bio, nesretan ako misli o sebi. To je sve što su ljudi izmudrili da sebe usreće. A oni koji se u toj stvari prave filozofima i koji drže da su ljudi premalo razboriti kada po cio dan trče za zecom a ne bi ga htjeli kupiti, ne poznaju nimalo našu narav. Ovaj nas zec neće zaštiti od misli na smrt, ni od bijede, ali lov koji nam skrene pažnju od toga zaštitio nas je.

[...] Plemić iskreno vjeruje da je lov veliko i kraljevsko zadovoljstvo; ali ne misli tako vodič pasa.

Zamišljaju da bi se, postigavši ovu službu, odmah ugodno prepustili odmoru, a ne osjećaju nezasitnu narav svoje pohlepe. Drže da iskreno traže odmor, a traže uistinu samo nemir.

U njima živi tajni nagon koji ih tjera da traže zabavu i da se zaposle izvana, što sve dolazi od osjećaja njihove trajne nesreće. [...]

Tako teče sav život. Tražimo počinak boreći se protiv nekih zapreka. A kada ih svladamo, počinak nam postaje nepodnošljiv. Jer, ili mislimo na nevolje koje nas biju, ili na patnje koje nam se groze. I kad bi nam se učinilo da smo se sa svih strana zaštitili, dosada bi sa svojim udomaćenim ugledom ipak izmiljela iz dubine srca, gdje su joj inače prirodni korijeni, te bi ispunila duh svojim otrovom.[...]

Čovjek je stoga tako nesretan da bi se dosađivao i kad ne bi postojao nikakav razlog za dosadu, samom svojom sklonošću; a tako je isprazan, da je kadšto obasut s tisuću pravih razloga za dosadu, a sitnica kao biljar ili lopta dovoljni su da ga zabave.