Nedavna [2005.]
kontroverza oko Terri Schiavo ponovno je dovela do rasprava treba li
vlada (zakonski) "nametati moral". Liberali i libertarijanci
su optužili konzervativce (koji su bili protiv vađenje cijevi za
hranjenje) da pokušavaju nametnuti vjersku etiku putem moći države.
Također su insinuirali kako se njihova motivacija temelji na
osjećajima, a ne razumu; sektaškoj žari, a ne znanstvenim
činjenicama. Takve optužbe održavaju retorički trik kojeg često
koriste liberali i libertarijanci; govore kako konzervativni
prigovori primjerice pornografiji, ili istospolnim brakovima,
proizlazi iz toga što su im te stvari "osobno uvredljive."
Optužuju konzervativce kako žele "nametnuti" svoja
"osobna mišljenja" ili "osobne moralne poglede"
na sve druge. Takav izbor riječi pojačava ideju kako emocije ili
idiosinkrazijske preferencije, nešto što je objektivno poput
nečijeg najdražeg okusa sladoleda, motiviraju konzervativce da se
drže tih principa.
Očito je, ili bi
trebalo biti, kako je problem sa tom kritikom što je jednostavno
samoreferencirajuća (eng. question-begging) i kako se radi o
tendencioznom načinu opisivanja konzervativnog stajališta o nekoj
temi. Pretpostaviti da netko optuži liberali da se zalažu za
"afirmativne akcije" jednostavno zato što im je
nejednakost između rasa "osobno uvredljiva", ili da
optužite libertijance kako žele nametnuti svoje "osobno
mišljenje" svima drugima, uključujući socijalistima, tako što
odbijaju dopustiti vladi da preraspodjeljuje vlasništvo kako bi
svaki građanin imao jednaki dio koji mu (prema socijalistima)
pripada. Liberal bi odgovorio kako se ne radi samo o njihovom
subjektivnom osobnom mišljenju o nejednakosti kao motivaciji; nego
da ih motivira predanje jednakosti kao objektivnoj moralnoj ideji.
Libertarijanac bi rekao kako moralni princip poštivanja privatnog
vlasništva tvori temelj njihovog prigovora redistribuciji, i kako se
ne radi tek o nekoj osobnoj preferenciji nego o objektivnom moralnom
redu kojeg moraju poštivati i socijalisti i libertarijanci. I
liberali i libertarijanci će reći kako njihova subjektivna
emocionalna reakcija na nejednakost i redistribuciju nisu ono što ih
vodi pri izboru politika; nego ih vodi njihovo predanje racionalnim
moralnim principima – a to također rezultira emocionalnim
reakcijama, a ne obratno.
Ukoliko je to
pravi opis načina na koji liberali i libertarijanci brane svoje
političke prijedloge onda je pošteno priznati kako i konzervativci
imaju pravo činiti isto. To što konzervativac možda misli kako su
pornografija i istospolni brakovi uvredljivi ne znači da je to
razlog zašto im se protivi. Može im se protiviti na temelju
objektivno i racionalno obranjivih moralnih principa, a njegova
predanost tom principu može biti ono što stvara emocionalnu
reakciju neslaganja, a ne obrnuto. Drugim riječima, nije da
konzervativci prvo shvate da pornografija i istospolni brakovi dovode
do negativne emocionalne reakcije i onda na temelju toga tvrde kako
je moralno pogrešno podržavati pornografiju ili zagovarati
istospolne brakove; konzervativci prosude te stvari kao moralno
pogrešne na temelju racionalno obranjivih temelja, a zatim na
temelju toga dolazi do negativne emocionalne reakcije. Liberali i
libertarijanci nisu ništa manje skloni odgovoriti sa strastvenim
ogorčenjem kada se krše principi kojih se drže. Ukoliko ne
smatraju da ta strast znači kako njihov princip nije objektivno
valjan onda ne mogu niti tvrditi kako strast kozervativaca po nekom
pitanju potkopava objektivnu valjanost konzervativnih principa.
Ovaj česti
retorički potez opisivanja konzervativnog protivljenja raznim
liberalnim ili libertarijanskim politikama kao nečega što nije
ništa više od subjektivne osobne želje ili predrasude izgleda ima
svoje korijene u sljedećoj zabludi: "Osoba A se protivi
prakticiranju ili legaliziranju nekog ponašanja X, a pritom također
smatra kako je X osobno uvrevljivo, odvratno, odbojno itd; dakle A se
sigurno protivi prakticiranju ili legaliziranju ponašanja X samo
zato što smatra kako je to ponašanje osobno uvredljivo, odbojno i
slično." Razlog zašto je taj zaključak pogrešan je u tome
što se radi o očitom non sequitur. Sama činjenica da A smatra
kako je X uvredljivo ili što god jednostavno ne znači da je to
razlog zašto se protivi X. Može imati objektivno i racionalno
utemeljene razloge zašto im se protivi; činjenica da ima negativni
emocionalan odgovor na X je potpuno nevažna. Na kraju krajeva,
većina ljudi smatra kako je ubojstvo, krađa, zlostavljanje djece,
silovanje i slično, osobno uvredljivo, odbojno, odvratno itd. Ali iz
toga ne slijedi da činjenica kako te stvari izazivaju negativni
emocionalan odgovor predstavlja jedini razlog zašto im se protive.
Ta zabluda je
toliko česta da bi bilo korisno imati neki naziv za nju: kao što su
logičari stoljećima shvaćali, imenovati raširenu zabludu je bitno
kako bi je i sami izbjegli i kako bi suzbili njeno korištenje od
strane drugih. Primjerice, kada shvatite da je logička pogreška
odbaciti tvrdnju samo zato što osoba koja stoji iza nje može imati
neki interes – konkretno radi se o vrsti ad hominem zablude koju
logičari nazivaju "~trovanje vode" (eng.Poisoning the
Well) – shvatit ćete da veliki dio onoga što ovih dana ljudi
smatraju ozbiljnim političkim argumentom nema nikakvu vrijednost.
Primjerice, prijedlog da bi trebali odbaciti one koji sumnjaju da
postoji ozbiljan rizik od pasivnog pušenja - na temelju toga što
"duhanska industrija želi da to mislimo" – je podjednako
smiješno kao sugerirati da moramo biti sumnjičavi oko tvrdnje da je
zemlja okrugla – zato što "upravo to proizvođači globusa
žele da mislimo". Takav stil razmišljanja dovodi i do
argumentiranja kako podržavati rat u Iraku upravo znači "ono
što bi bivši Cheneyev poslodavac želio" – ili da je
podržavanje republikanske pozicije o kontroverzi Terri Schiavo
"upravo ono što evangelički kršćani žele". Lakše je
ukazati na zabludu u takvim argumentima tako što ćemo ih nazvati
"trovanjem vode", a isto tako bi bilo lakše ukazati na
zablude u retoričkoj strategiji koju sam opisao kada bi joj dali
neko jezgrovito ime.
Dakle, kako bi je
trebali nazvati? "Liberalna zabluda", zvuči dosta dobro,
baš kao i "libertarijanska zabluda". Ali treba nam neko
ime iz kojeg će biti jasno kako je upotrebljavaju i liberali i
libertarijanci – naravno "liberalna i libertarijanska zabluda"
ne zvuči baš jednostavno. Osim toga, liberali i libertarijanci nisu
jedini koji je čine – socijalisti, feministi i druge skupine koje
iskazuju neprijateljstvo prema konzervatizmu imaju slabost na takvo
argumentiranje. Čini se kako je gotovo isključivo koriste protiv
konzervativaca, čak je i najpopularnija metoda diskreditiranja
konzervativnih politika: dakle možda bi dobro ime bila
"anti-konzervativna zabluda".
Oni koji stalno
koriste anti-konzervativnu zabludu mogu se pokušati obraniti tako
što će tvrditi da prosječan konzervativni glasač zapravo nema
dobre razloga za suprostavljanje stvarima kojima se suprostavlja.
Mogu reći da neovisno o tome jesu li Toma Akvinski ili Edmund Burke
osmislili neko profinjeno opravdanje protiv pobačaja, istospolnih
brakova, ili čega već, tipični zaostali konzervativac sigurno ne
može učiniti isto. Dakle kritičar konzervatizma može zaključiti
na temelju toga da su takvi stavovi utemeljeni tek na iracionalnim
predrasudama.
Međutim, moramo
imati na umu čak i ako neka osoba ne može dati sofisticiranu obranu
svog vjerovanja da je ubojstvo, krađa, zlostavljanje djece,
silovanje pogrešno, iz toga ne bi zaključili kako je neodobravanje
tih stvari onda iracionalno. Trebali bi shvatiti da puno potpuno
obranjivih moralnih vjerovanja možda zahtjeva detaljnu filozofsku
argumentaciju kako bi ih opravdali, i kako je prosječnom čovjeku
bolje prepustiti takve stvari profesionalnim etičarima i teolozima,
baš kao što bi i stručnom električaru prepustili da provede
struju u kući. Liberali ne zahtijevaju da prosječan član sindikata
mora shvatiti Rawlsovu političku teoriju prije nego što glasa za
demokrate, a libertarijanci ne očekuju da snimatelji pornografskih
snimki pročitaju Nozicka prije nego što se žale na cenzuru. Ali
isto tako, ako se prosječan vjernik tek pozove na Bibliju kako bi
obranio svoj stav kako je pobačaj ili istospolni brak amoralan, iz
toga ne slijedi da je njegov stav iracionalan. Ukoliko se običan
liberal ili libertarijanac može osloniti na lovorike Rawlsa i
Nozicka, onda se isto tako može i običan konzervativac osloniti na
Akvinskog ili Burkea – ili nešto suvremenije, Josepha Ratzingera
ili Rogera Scrutona.
U svakom slučaju,
pozivanje na antikonzervativnu zabludu nije jedini sumnjivi aspekt
liberalne i libertarijanske kritike konzervativnih pokušaja
"nametanja morala" jer kao što smo vidjeli, liberali i
libertarijanci se sami pozivaju na određene moralne principe
prilikom obrane njima omiljene politike. Kako onda mogu konstantno
kritizirati konzervativce kada čine to isto? Ne pokušavaju li
liberali "nametati moral" kada se zalažu za raspodjelu
bogatstva u ime pravednosti? Nije li to "nametanje moralnih
stavova" onima koji imaju? Ne "nameću li",
libertarijanci, "svoje moralne stavove" liberalima kada
pokušavaju zaustaviti takvu redistribuciju? Ako bi libertarijanci
koji misle da je preraspodjela putem poreza ništa više od krađe
uveli zakon koji je zabranjuje, ne bi li to također bilo "nametanje
morala"? Ako liberal ili libertarijanac na to odgovore sa "Pa,
moji moralni stavovi su ispravni!" zašto to onda nije ista
vrsta dogmatične netolerancije za koju često optužuju
konzervativce?
Već je i sama
tvrdnja kako "ne bi trebali nametati svoje osobne moralne
stavove drugim ljudima" vrlo čudna. Čini se da to pojačava
ideju kako su svi moralni stavovi tek "osobni" u smislu da
ne odražavaju ništa više od individualnog ukusa ili sklonosti, što
znači da ih onda nemožemo opravdano "nametati" onima koji
nemaju isti ukus ili sklonosti. Stalno pozivanje na tu ideju kada
kritiziraju konzervativnu politiku je vjerojatno razlog zašto
liberale i libertarijance često optužuju da su moralni relativisti.
Ali s obzirom da, kao što smo prije spomenuli, liberali i
libertarijanci mogu također biti poprilično apsolutni u svojim
vlastitim moralnim vjerovanjima, i nemaju problema sa govorenjem
drugima da bi ih se i oni trebali pridržavati, očito je kako
njihovi stavovi nisu uopće istinski relativistički. Doista, ideja
kako "ne smijemo nametati osobne moralne stavove drugim ljudima"
zvuči samo po sebi kao apsolutni moralni imperativ. Dakle o čemu se
tu točno radi?
Čini se jasnim da
ono što liberali i libertarijanci stvarno misle kada kritiziraju
konzervativce zbog "nametanja svojih moralnih stavova ostalima"
nije da postoji nešto pogrešno u tome da dopuštamo moralnim
stavovima, pa čak i konzervativnim, da vode javnu politiku; nego
pritom misle da posebno konzervativnim moralnim stavovima ne bi
trebali dopustiti da vode politiku – ili zato što takvi stavovi
nisu, strogo govoreći, zapravo stavovi o moralnosti per se nego su
tek izražavanje vlastitog ukusa; ili zato što se radi o stavovima o
moralnosti, ali su jednostavno pogrešni. Kada bi svoje prigovore
konzervativnim idejama iskazali iskrenije, onda ne bi bili toliko
retorički učinkoviti. Kada bi liberal ili libertarijanac rekao
"Moji stavovi su istinski moralni, a konzervativni stavovi su
tek iskaz osobnog ukusa" ili "Moji moralni stavovi su
ispravni, a konzervativni nisu" onda bi bilo očito da iskazuje
ništa više od nebranjenih i vrlo spornih tvrdnji. Puno im je bolje
reći nešto poput "Nitko ne bi trebao nametati svoje osobne
moralne stavove drugim ljudima." Na taj način, čini se da
liberal ili libertarijanac kaže nešto što je očito istina (a to
je da nitko ne bi trebao nametati svoje idiosinkrazijske i
subjektivne osobne ukuse drugima), ali on zapravo daje jednu
ekstremno kontroverznu tvrdnju za koju nije ponudio nikakvo
opravdanje (a to je da bi liberalnim i libertarijanskim moralnim
stavovima, ali ne i konzervativnim, trebalo dopustit da vode javnu
politiku.)
Koliko god da je
retorički učinkovito, opisano ponašanje je intelektualno
nepošteno. Liberali i libertarijanci koji tako govore vjerojatno
nisu svjesni da se koriste trikovima. Većina njih je nesumnjivo
jednostavno smušena tako da ne vidi nedosljednost i konfuziju
inherentnu njihovom stavu. Ali unatoč tome nedosljednost i
zbunjenost svejedno postoje. Ukoliko se pridržavate kontroverzne
pozicije kako su sve diskriminacije ili raspodjele dobara pogrešne
(kao što to rade liberali odnosno u drugom slučaju libertarijanci)
i da bi ih zbog toga trebali zabraniti zakonom, ne možete dosljedno
tvrditi da kontroverznim moralnim stavovima nije mjesto u zakonu.
Ukoliko vjerujete kako je vaš vlastiti omiljeni moralni princip
objektivno valjan i obvezan za sve, onda ne bi trebali davati izjave
iz kojih se zaključuje kako su moralni sudovi općenito
idiosinkrazijski i subjektivni kao i ukus za sladoled. Naravno, koji
god da su vaši prigovori konzervativnim političkim prijedlozima,
teško da je legitimno oslanjati se na pogrešno zaključivanje kada
ih kritizirate – kao što to rade oni koji čine ono što sam
nazvao "anti-konzervativnom zabludom".
Ne moraju svi
moralni principi biti nametnuti snagom vlasti, ali gotovo svaka vlast
to čini na temelju nekih moralnih principa. Besmisleno je onda
tvrditi kako "ne bi smjeli zakonski nametati moral" ukoliko
to znači da kontroverzni moralni principi ne bi trebali voditi javnu
politiku. I gotovo je svaki moralni princip kontroverzan u određenoj
mjeri: čak i kada se ljudi slažu da je ubojstvo pogrešno, često
se ne slažu što podrazumijevamo pod ubojstvom, baš kao što je to
slučaj u raspravama o pobačaju, eutanaziji, pa čak i ubijanju
životinja. Dakle nije pitanje trebaju li kontroverzni moralni
principi utjecati na naše zakone, nego je pitanje koji kontroverzni
principi – liberalni, konzervativni, libertarijanski ili kakvi god
– trebaju utjecati na njih. Kao što pokazuje slučaj Schiavo,
neizbježno će postati izuzetno teško, ako ne i nemoguće,
odgovoriti na ta pitanja na način koji bi zadovoljio sve članove
pluralističkog društva. No, nemamo nikakve koristi od pretvaranja
kako taj problem ne postoji – ili da do njega dolazi samo zbog
konzervativnih moralnih skrupula.
