ponedjeljak, 9. srpnja 2012.

Par misli o "istospolnim brakovima" i tradicionalnom moralu

1. Sudac Walker ([koji je ukinuo "zabranu" gay brakova(Prop 8)]) kaže kako se njegova odluka temelji na principu da je država dužna ne "provoditi 'duboka uvjerenja prihvaćene kao etičke i moralne principe'" ili "provoditi svoja moralna uvjerenja". Ali, naravno, upravo to je Walker i učinio. Njegov stav se temelji na samoreferencirajućoj(eng. question-begging) pretpostavci kako je "istospolni brak" jednak onom braku između heteroseksualaca, i kako je jedino još preostalo pitanje trebamo li ih legalizirati. Ali, važno pitanje u cijeloj ovoj raspravi upravo i je može li "istospolni brak" stvarno biti "brak". Tradicionalni stav (prirodnog prava) je kako je brak heteroseksualan po metafizičkoj neminovnosti. Walker nije ostao neutralan između različitih moralnih stavova nego je jednostavno odlučio da bi država trebala prestati nametati jedan moralni stav – onaj koji mu se ne sviđa – i umjesto toga mora nametnuti drugi, konkurentski moralni stav – onaj koji se njemu sviđa

Ovdje možemo vidjeti još jedan primjer primjene lažnog principa "liberalne neutralnosti", u kojem umišljeni princip kako su liberalne politike neutralne između moralnih i metafizičkih stavova koji se natječu unutar pluralističkog društva predstavlja dimnu zavjesu iza koje se krije nametanje liberalnog moralnog svjetonazora svim građanima, silom. (Naravno, liberali tipično opisuju svoju poziciju tvrdeći kako njihov koncept pravde samo tvrdi da je neutralan između "razumnih" moralnih i metafizičkih stavova, ali "razumno" uvijek na kraju znači nešto poput "oni koji su se spremni pokoriti liberalnom konceptu pravde.")

Činjenica da je "liberalna neutralnost" prevara je sasvim očito svakome osim (nekim) liberalima. (Kažem "nekima" jer je teško vjerovati kako većina liberala ne shvaća da je "neutralnost" njihovih pozicija lažna, ali ipak zadržavaju privid neutralnosti zbog ciničnih političkih razloga.) U svakom slučaju, o varljivosti te neutralnosti sam već pisao na više mjesta, najpotpunije u svom radu “Self-Ownership, Libertarianism, and Impartiality” (argumenti su usmjereni na neke libertarijanske primjene "neutralnosti", ali odnose se i na liberalizam općenito).

Sve to bi bilo već pogrešno kada bi ta odluka bila rezultat popularnog mijenja, ali Walker je zapravo nametnuo svoju volju građanima Kalifornije običnim sudskim dekretom. Poznata je izjava Pape Benedikta XVI o "diktaturi relativizma", ali ne mislim da je to potpuno točno. Većina liberala nije uopće relativistička po pitanju svojih uvjerenja. Točniji opis bi bila "diktatura liberalizma" i u liku sudca Walkera ta diktatoru ima svoj konkretan oblik.

2. Kao i kod drugih pitanja, ono što će na kraju odlučiti u kontroverzi o "istospolnom braku" su ponašanja koja prevladavaju u društvu, ne neka sudska odluka, glasačka mjera ili propis. Ukoliko se solidna većina građana i dalje nastavi protiviti "istospolnim brakovima" onda će se stvar zaustaviti i liberalno napredovanje će se okrenuti. Ukoliko se to ne dogodi, konzervativna nastojanja će neizbježno doživjeti propast. Dakle, ukoliko žele povećati svoje izglede za uspjeh, konzervativci moraju ojačati popularno protivljenje ideji "istospolnih brakova".

Pragmatični i društveno-znanstveni argumenti imaju veliku intelektualnu vrijednost i određenu praktičku vrijednost po tom pitanju, ali kada se radi o moralnim i socijalnim pitanjima takvi argumenti nikada neće imati utjecaj na društvo u kojem je moralna i socijalna trajektorija snažno liberalan kao što je u našem. Zagovornici "istospolnih brakova" su motivirani moralističkim žarom, a njihov stav se oslanja (iako to oni možda ne shvaćaju) na kontroverznim metafizičkim pretpostavkama o ljudskoj prirodi i prirodi vrijednosti. Ukoliko ih želimo učinkovito opovrgnuti, potrebno im se suprostaviti sa jednakom i suprotnom moralnom i metafizičkom silom.

Nažalost, premalo konzervativaca je efektivno po tom pitanju. Kod nekih, razlog je taj jer manje-više dijele moralne i metafizičke pretpostavke o kojima govorimo; njihov "konzervatizam" je zapravo tek nešto blaži oblik liberalizma. Kod drugih, radi se o opsesiji sa kratkoročnom izbornom strategijom tako da su zbog praktičkih detalja neke odredbe propustili proučiti širu sliku i dublja pitanja o principa koji su bili u fokusu ranijih generacija konzervativaca, principi koji su im davali upute za političke strategije i osmišljavanje programa. Radi se o općem problemu suvremenog konzervatizma kojeg sam detaljno istražio u svom eseju “The Metaphysics of Conservatism.”


Humor ili nešto utuživo?

3. Ovo pitanje za sobom povlači; kako bi osporili legitimnost "istospolnog braka" konzervativci moraju biti spremni osporiti i moralni legitimitet homoseksualnog ponašanja. Pristati, čak i samo zbog argumenta, kako je takvo ponašanje moralno neprigovorljivo zapravo znači pristati i na cijelu stvar. Konzervativni moralisti su uvijek prihvaćali normu kako seksualno ponašanje i brak idu zajedno – i zato što seks prirodno rezultira sa djecom kojoj je potrebna stabilnost braka, i zato što su seksualne strasti inherentno samovoljne i potrebno ih je usmjeriti na društveno konstruktivni način kakvog pruža brak. Ako mislimo da seksualno ponašanje ne mora biti heteroseksualno onda implicitno mislimo i kako brak ne mora biti heteroseksualan. Pragmatični društveno-znanstveni argumenti o mogućim negativnim dugoročnim društvenim učincima "istospolnog braka" može se činiti tek kao nebitan prigovor postojećoj situaciji - u najboljem slučaju bezdušno cjepidlačenje, a u najgorem racionaliziranje predrasuda.

Štoviše, osporavanje moralne legitimnosti homoseksualnog ponašanja zahtijeva moralnu teoriju utemeljenu u klasičnoj esencijalističkoj metafizici, onoj u kojoj ono što je dobro za nas je određeno utvrđenom ljudskom naravi ili biti, i posebno naravnim namjenama naših različitih sposobnosti. Osobno preferiram verziju klasičnog esencijalizma koju povezujemo sa aristotelijansko-tomističkom tradicijom, ali nije potrebno prihvaćati upravo takav stav; može se raditi i o široj platonističkoj metafizici, baš kao i ne-tomistički oblik aristotelijanizma. (Teorija Božanskog zapovijedanja, po meni, nije uvjerljiva alternativa zato što uzima da su Božje zapovijedi, samim time i moralnost, proizvoljne – a to nije dobar pristup etici – ili smatra kako je ono što nam Bog zapovijeda dobro s obzirom na našu narav – ali u tom slučaju ne radi se o alternativi klasičnom esencijalističkom pristupu nego tek dodatku na njega.)

Iako, moram dodati da to nije ništa posebno za tradicionalni spolni moral. Nikakva moralnost nije obranjiva kada je odvojimo od klasične esencijalističke metafizike. Ukoliko ne postoje namjene(ciljevi) koje su utvrđene našom naravi, onda u principu ne može biti objektivnog, ne-proizvoljnog načina određivanja što je dobro za nas da radimo, samim time što bi i trebali raditi. Dakle u konačnoj procjeni, i u glavnim ako ne i u svim detaljima, tradicionalni spolni moral i općenito moral ili zajedno postoje ili zajedno propadaju. Iako su liberalni zagovornici "istospolnih brakova" gorljivo moralistični, nemaju nikakvog racionalnog temelja za svoj moralizam. Njihova pozicija se u konačnici oslanja na pozivanje na nešto poput Rawlsianskog "nagonskog poimanja pravde" – što je akademski opis za "neosnovane i skučene liberalne predrasude koje ja i moji prijatelji međusobno dijelimo" – ili neo-hobesijansko pozivanje na ugovor (eng. contractarianism) – što zapravo nije uopće moralna pozicija nego dogovor o ne-agresiji između članova neke grupe "racionalnih pojedinaca" koja može uvjeriti rulju(ili barem sudsku birokraciju) da implementira odredbe koje pogoduju njihovom interesu.

Ipak, zbog razloga koje sam već spomenuo, premalo konzervativaca koji imaju utjecaj u politici ili novinarstvu su spremni ili sposobni predstaviti moralni ili metafizički stav. Ili se sami previše drže moralnih i metafizičkih pretpostavki liberalizma ili su preusko fokusirani na pitanje neposredne političke izvedivosti. Popustljivost prema stavovima svojih kolega "društveno liberalnih" "konzervativaca", potencijalnim glasačima, i liberalnim kolegama novinarima, intelektualcima i političarima sprječava čak i one konzervativce koji istinski vjeruju da su "istospolni brakovi" pogrešni zato što je samo homoseksualno ponašanje pogrešno da iznesu svoje mišljenje. Tako naglašavaju isključivo pragmatične društveno-znanstvene argumente, poštovanje volje građana i slično – argumenti koji dugoročno ne mogu uspjeti.

4. Možda postoje granice u praksi, ali u principu ne postoji granice toga što liberali neće podržati, i što nisu spremni nametnuti svima putem pravosudnih dekreta, u ime "pravde". Nema nikakve sumnje da većina liberala trenutno ne zagovara čedomorstvo, prisilnu eutanaziju, "grupne brakove", incest, bestijalnost, obavezno vegetarijanstvo, obavezno uzimanje organa, i slično, ali ne postoji ništa u "logici" liberalnih argumenata za pobačaj, "istospolne brakove", eutanaziju, "prava životinja" i tako dalje što bi bilo prepreka prakticiranju takvih stvari. Doista, ne postoji ništa što bi isključilo još bizarnija i nezamislivija ponašanja od tih. U praksi, jedina prepreka je "intuicija" koju liberali imaju trenutno, ali te intuicije su uvijek sklone promijeni, a trajektorija promjena je uvijek u "liberalnom" smjeru. Ako vam se nešto čini nezamislivim, pričekajte samo još jedno ili tri desetljeća.

Još jednom, razlog je u tome što ukoliko čovjek nema svoju bit ili naravni cilj – drugim riječima, ukoliko odbacimo klasičnu esencijalističku metafiziku i moralni sustav prirodnih prava koji slijedi iz toga, kao što su osnivači liberalnog modernizma učinili – onda ne može postojati objektivni, ne-proizvoljni način kako odrediti što je dobro za nas. Druga strana toga pokazuje kako ne postoji moralno uvjerenje, neovisno o tome koliko je rašireno, staro, ili uvaženo, kojeg ne možemo odbaciti kao proizvoljnu predrasudu, nešto čega se moramo osloboditi, a ne pridržavati i podupirati.

Ne radi se o argumentu skliskog terena. Poanta nije da će liberalizam jednog dana dovesti do nečega uistinu gadnog. To se već dogodilo, doista sam po sebi je već stvarno gadan. Kao što je Alasdair MacIntyre opisao u After Virtue, naš izbor je između Aristotela i Nietzschea, između našeg pokoravanja naravnom poretku ili umjesto toga pokoravanju volji samozvanih "re-procijenitelja svih vrijednosti." U osobi sudca Walkera, Nietzsche je progovorio.

Autor je filozof Edward Feser, izvorni članak (uređivanje i video moje).
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana