Ivan Illich – deseta godišnjica smrti

Ovih danas obilježava se deseta godišnjica smrti Ivana Illicha (1926-2002). Illich je svojevremeno bio jedan od najpoznatijih intelektualaca, ali izgleda da je njegovo vrijeme slave prošlo. (Što ne znači da su njegove kritike izgubile na zanimljivosti.) Kritike svih (modernih) institucija bi ga mogle svrstati u ljevicu (naravno, ne ovu današnju), ali njegovo protivljenje skrbničkoj državi i raznim programima pokazuje kako se radi o puno dubljoj kritici. Vjerojatno ga je najbolje opisati kao kršćanskog anarhista, ali  nije lagano ukratko predstaviti njegova razmišljanja. Srećom, naišao sam na Dalrympleov tekst napisan povodom Illicheve smrti koji se podudara i sa mojim doživljajem njegovih kritika, prenosim ga u nastavku;

Ivan Illich, poliglot, austro-hrvatsko-sefardsko-meksičko-američki filozof i društveni teoretičar umro je početkom prosinca u Bremenu. Svoje vrijeme slave imao je u prvoj polovici 1970-ih kada se činio kao najradikalniji radikal na tržištu, ali poslije toga je izašao iz mode i ubrzo nestao iz knjižara. Pretražujući nedavno internet naišao sam na plačan zahtjev ostarjelog poklonika za informacijama o Illichevim trenutnim aktivnostima i radu. Osoba koja je tražila tu informaciju zvučala je izbezumljeno, poput slijepca koji je izgubio svog psa vodiča.

Illich je bio cijenjen u svom relativno kratkom periodu slave zbog destruktivnih mogućnost njegovih kritika gotovo svih institucija industrijskog društva, kapitalističkog ili komunističkog, u knjigama poput Deschooling Society (1971) i Medical Nemesis (1975). S obzirom da nije bilo niti najmanje mogućnost da mu netko u Sovjetskom Savezu da prostora ili da ga shvati ozbiljno, njegove kritike su se de facto činile ljevičarskim: ali, čitajući ga, ne možete nikada biti sigurni je li sljedbenik Trockog ili Josepha de Maistrea. Njegovo obrazovanje za katoličkog svećenika – poslije se razišao sa Crkvom jer je primjenjivao istu vrstu kritike na sve institucije - očito je u svim njegovim radovima.

Illich je oduševljavao političke aktiviste svog vremena sa izjavama poput "Za većinu ljudi pravo na učenje je ograničeno obavezom pohađanja škole" i "Medicinski establišment je postao glavna prijetnja zdravlju." Postoje li radikalnije izjave od tih? Dakle prema tome, mogli bi preispitivati učitelja, osporavati liječniku dijagnozu, i to sve osigurani spoznajom da potpomažete odškolovanju i demedikalizaciji koju je Illich zagovarao. Činilo se kako je protiv svih oblika autoriteta, čak i – ili posebno – onih koji se čine benignim, jer opasnost leži upravu u prividnoj benignosti učitelja i liječnika.

Unatoč tome, Illich je bio duboko konzervativan, ili bi barem bio da je rođen u srednjem vijeku. Riječ reakcionar dobro ga je opisivala, utoliko što je smatrao kako su pred-moderni oblici življenja bili superiorni našima. Bio je anti-prosvjetiteljski lik: iako je vjerovao u vrijednost racionalnih argumenta i empirijskih dokaza, i sam ih je koristio (baš kao što je to činio i de Maistre), sigurno nije vjerovao u raj na zemlji do kojeg će dovesti racionalne akcije dobronamjerne vlade i birokracije. Bio je potpuno neimpresioniran navodnim dokazima napretka poput pada infantilnog mortaliteta, rasta očekivanja životnog vijeka, ili povećane razine potrošnje. Zapravo, smatrao je kako suvremeni čovjek živi u paklu svojeg stvaranja: revolucija rastućih očekivanja je zapravo bila institucionalizacija stalnog razočarenja i samim time egzistencijalne gorčine.

Moj stav prema Illichu bio je sastavljen polovicom od divljenja, polovicom od iritacije. Imao je izrazite proročke kvalitete, ali također je ponekad bio jako blesav, a neke od stvari koje je rekao su bile destruktivne po samu civilizaciju. Primjerice, u Deschooling Society, napisao je kako "Kontrakultura u nastajanju potvrđuje vrijednost semantičkog sadržaja iznad učinkovitosti povećane i rigidnije sintakse." Ovo prihvaćanje loše gramatike je pomalo čudno kada dolazi od čovjeka koji je studirao na Gregoriani, doktorirao povijest na Sveučilištu u Salzburgu, i koji je potpuno tečno govorio barem pet jezika – govoreći ih i gramatički i idiomatski. Nijedna doktrina nije bila u praksi prilagođenija da zauvijek zatoči siromašne zapadnih nacija u ograničeni svijet u kojem su se našli, da ih trajno isključi iz svijeta kulture, znanosti i filozofije, dok je istodobno uvjeravala hedonističke potomke privilegiranih kako i najobičniji od njihovih spontanih vapaja ima neprolaznu vrijednost.

U istoj knjizi Illich je nesumnjivo bio dalekovidan o učincima nemilosrdne hipetrofije formalnog obrazovanja i popratne birokracije: da će takva hipertrofija neumitno povećati jaz između formalnog i stvarnog obrazovanja. Mislim da je on jedan od nekolicine ljudi koji bi istinski shvatili zašto sam, nakon nekoliko godina života u Africi, došao do zaključka kako je masovno formalno obrazovanje zapadnog stila prava katastrofa zbog učinka na kontinent. Takvo obrazovanje je peti jahač afričke apokalipse.

Medical Nemesis je Illicheva knjiga koja je imala najveći utjecaj na mene. Objavljena je baš nakon što sam postao liječnik i nisam bio baš potpuno zadovoljan kada sam otkrio kako je prema njegovom mišljenju čitav medicinski pokret štetan za čovječanstvo. Bio sam na dežurstvu svaku drugu noć, a jedina kompenzacija za takav raspored mi je bila iluzija kako možda činim nešto dobro za mali dio čovječanstva koji se nalazio pod mojom skrbi. Uskoro sam otišao u Afriku gdje sam susreo puno ljudi koji su hodali stotinama kilometara, unatoč bolesti, kako bi došli u bolnicu gdje sam radio. Ili nisu shvatili koji su njihovi interesi, ili je Illich bio u krivu.

Ipak, Illicheve argumente ne možete samo tako lako odbaciti. Tvrdio je kako zdravlje populacije ima vrlo malo veze sa pristupom liječnicima i medicinskoj skrbi, i kako su koristi od liječnika nadjačane štetom koju proizvode. Također je tvrdio (još važnije), kako je medicinski pokret doveo do nerealnih očekivanja kod ljudi, prikrivajući činjenicu kako je patnja neizbježan dio ljudskog života, i tako deformirajući cijelu osobnost. Nadalje, medicina kao struka je imala ugrađene imperijalističke pretenzije: sve više i više običnog ljudskog života potpadalo je pod njezinu nadležnost.

U mnogim aspektima, Illich je bio dalekovidan, kao što je i bio u pravu. Neupitno je točno kako zdravlje nacije (unutar vrlo širokih granica) nije proporcionalno niti broju doktora, niti potrošnji po stanovniku za zdravstvenu skrb. Glavni učinak mnogih postupaka skrininga [preliminarnih otkrivanja], koji se provode nad milijunima ljudi, je nepotrebno podizanje njihove tjeskobe (obično su potpuno neupućeni u statističke zaključke na kojima se temelje takvi testovi). Sporno je i pitanje jesu li tehnički trijumfi poput in vitro oplodnje povećali količinu ljudske sreće ispunjavajući želje nekolicine, ili su je umanjili pobijanjem nade tri puta većeg broja ljudi. Zapravo, samim podizanjem nade, vjerojatno su samo stanje neplodnosti, koji bi inače morali hrabro prihvatiti, doveli u još gore stanje nego što je bilo prije. Takve argumente je preferirao Illich, i daleko su od potpuno iracionalnih.

Osim toga, dijagnostički priručnik američkog psihijatrijskog udruženja toliko ljudskog ponašanja smatra bolešću da je objavljen jedan satirički rad u Lancetu koji sugerira kako je i sreća, s obzirom da je van statističke norme, zapravo bolest. Takav dijagnostički ekspanzionizam ne bi iznenadio Illicha: naprotiv, predvidio ga je i smatrao ga je neizbježnim jednom kada se medicina pretvori u samopostavljenu profesiju sa službenim moćima. Ne bi ga iznenadila niti činjenica kako rašireno propisivanje navodno moćnih antidepresive nije smanjilo niti ljudsku bijedu niti nezadovoljstvo.

Illich je bio moderni protivnik Prometejske pogodbe, čije benefite politička desnica i ljevica obično uzima zdravo za gotov. Prema Illichu, fundamentalna pogreška suvremenog čovjeka je vjerovanje u mogućnost napretka kroz unapređenje znanja i tehnike, kojom upravljaju drugi. To je dovelo ne samo do potpune i otuđujuće ovisnosti o stručnjacima, nego i do grubog materijalističkog razmišljanja, u kojem se osobna dobrobit mjeri fizičkim imetkom. Priznajem kako svaki put kad vidim mnoštvo kupaca, pomislim (kao što je to radio i Illich) na Sizifa. Vjeruje li mnoštvo stvarno kako će kupovanjem još jednog nepotrebnog para hlača ili komada tehnike, za što su naporno radili, dostići trajno zadovoljstvo? Neće li krajem tjedna opet u kupovinu po podjednako nezadovoljavajuće predmete zato što su ih prijašnji razočarali, baš kao što je to uvijek bilo u prošlosti? Hoće li ikada naučit iz svog iskustva? Može li ih neka novina ikada usrećiti? Ili su na pokretnoj traci, u nemogućnosti da siđu od straha da će spoznati njihovu uzaludnost?

Slično tome, Illich je smatrao kako je patnja nešto više od običnog tehničkog problema kojeg se rješava lijekovima i operacijom. Prema njemu, medicinska profesija daje lažnu nadu kako se možemo pomoću nje riješiti boli (i drugih oblika patnje). Međutim, u prošlosti, prije nego što je medicinska profesija dosegla svoju trenutnu važnost i dojam učinkovitosti, bol i patnja su smatrani intrinzičnim i neizbježnim djelom ljudskog života, nešto sa čime se moramo suočiti i shvatiti značenje. U praksi, religija je bila ta koja je davala kozmičko značenje, ne samo boli i patnji nego i ostatku života. Ne prihvaćati bol i patnju, a činjenica je da je neizbježna kao što je uvijek i bila, neovisno tome može li medicinska profesija ohrabrivati svoje klijente da se nadaju, paradoksalno znači povećati njezinu moć: jer bez značenja, radi se o proizvoljnost i beznačajnosti, ili nepravednosti. Boriti se protiv patnje dakle znači povećavati patnju.

To nije samo razmišljanje koje medicinska profesija uglavnom odbija, nego je i odgovor na pitanje koje odbija postaviti. U isto vrijeme, Illich je također bio kriv zbog ozbiljnog izbjegavanja; nije nam dao vodič kao prepoznati neizbježnu od izbježne patnje i boli. U kontekstu cijelog života, bol i patnja mogu biti neizbježni, ali sigurno se to ne odnosi i na neadekvatni tretman slomljene noge. Razlikovati te dvije vrste stvari znači dobro rasuđivati: što je upravo kvaliteta koji bi dobar doktor trebao imati.

Bilo bi lagano osuditi Illicha kao licemjera. Vjerovao je u bicikle i ograničenje brzine od dvadesetipet kilometara na sat, ali je i putovao avionom po svijetu, prošao je antlantik bezbroj puta, ali nikada ekološki prilagođenim čamcem. Osuđivao je formalno obrazovanje, ali je proveo većinu karijere predavajući na sveučilištima. Ipak, osmrtnica u Le Monde-u spominje kako je zadnjih dvanaest godina svog života imao izobličujući tumor za kojeg je odbijao potražiti medicinsku pomoć. Bez sumnje njegova želja da dokaže nešto davala je smisao njegovoj patnji. Ja osobno pronalazim nešto poticajno u njegovoj tvrdoglavosti.

Bio je manjkav lik i kao čovjek i kao mislioc: ali bez sumnje, svi smo takvi. Za razliku od drugih radikala svog vremena, još uvijek ga je korisno čitati. Budući da ga nije lagano nigdje svrstati, tjera nas na razmišljanje.

PS

Par dodataka na tekst, Iako je predavao na nizu sveučilišta, odbija je stalnu poziciju i svugdje je provodio tek kratko vrijeme. Broj jezika koji je govorio je zapravo dvoznamenkasti, a njegov razlaz sa crkvom nije bio prisilan nego je odlučio kako ne želi da ga prati skandal istrage protiv njega. (Istina je da je imao anarhističke ideje oko svega, pa i Crkve.) Također je često putovao pješice po područjima u kojima je živio. (Već sam mu posvetio jedan post: Odškolovanje društva - Ivan Illich, trebao sam naslov prevesti kao raškolovanje društva)