Kada bi samo naturalizam bio nedvojbeno
i nepobitno točan! Više ne bi bilo bremena: nema Boga, nema duše,
nema opstanka nakon smrti, osiguran je izlaz iz ovoga života, nema
straha da će vam netko suditi za vaše postupke. Mogli bi se dobro
provoditi u dobroj savjesti, baš poput Hefnera. (Ili možete krenuti
u ubilačku fazu kao Sadam ili Staljin.) Ne bi bilo onog
zabrinjavajućeg osjećaja da vas vaše nepromišljeno popuštanje
svojoj volji i užicima može isključiti iz većeg dobra i višeg života. Ako
je ovo sve što postoji onda bi se mogli lagodno prepustiti te poput
Nietzscheova Posljednja Čovjeka imati "svoje male užitke
po danu i male užitke po noći."
Ako bi znali da smo samo kompleksni
fizikalni sustav, mogli bi si prosvirati mozak, potpuno osigurani da
je to kraj.
Neki ateisti psihologiziraju teiste:
"Vjerujete zbog potrebe za utješnom iluzijom, iluzijima koje
ugađaju vaš sitni ego obećavajući njegovo prolongiranje."
Ali stvar se može i okrenuti: "Vi ateisti vjerujete ono
što vjerujete kako bi bili mirni u ovom životu bez ikakvih zahtjeva
u svom životu osim onih koje vi sami sebi nametnete." One
koji psihologiziraju može se također psihologizirati – što znači
da ne treba previše očekivati iz te procedure.
Pretpostavljam li možda pogrešno kako
je naturalist moralna lijenčina, koja ne odgovara na nikakve moralne
zahtjeve? Slijedi li onda da naturalist ne može biti idealist, ne
može živjeti i žrtvovati se za visoke i izbora vrijedne ideale?
Pa, on može pokušati biti idealist, mnogi naturalisti jesu
idealisti, i činjenica je da su mnogi naturalisti moralno pristojni
ljudi, zapravo moralno bolji od nekih antinaturalista – ali kakvo
opravdanje mogu takvi naturalisti imati za svoje održavanje ideala,
i svoje vrijednosti kojih se drže? Od kuda ti ideali dolaze, koji im
je ontološki temelj, ako je sve što je "atomi u praznini"?
I zašto bi se trebali držati tih ideala? Od kuda dolazi ta dužnost?
Ako su ideali puka projekcija, bilo individualna ili kolektivna, onda
nemaju nikakvu ontološku podlogu koji bi bili dužni shvatiti
ozbiljno.
Istina može biti ovakva; Ljudi koji se
drže naturalističkog stava te negiraju bilo koju svrhu van svrhe
koju mi individualno i kolektivno projeciramo, a ipak doživljavaju
svoje živote kao smislene i svrhovite, možda jednostavno ne
usvajaju praktične posljedice svoje vlastite teorije. Može biti da
nisu egzistencijalno usvojili ili pravilno internalizirali svoju
teoriju. Njihova teorija je u suprotnosti njihovoj praksi, ali s
obzirom da oni ili ne shvaćaju potpuno vlastitu teoriju ili je ne
pokušavaju živjeti, nikada nisu svjesni te kontradikcije.
Autor je filozof Vallicella, izvorna verzija Would Naturalism Make Life Easier?
