ponedjeljak, 23. veljače 2015.

[3/4] Kršćanstvo, Crkva i Bog – N.G. Dávila

Prvi dio ovdje, a drugi dio ovdje.

Ljudi ne prestaju vjerovati zato što kritike kršćanstva izgledaju valjanima; nego one izgledaju valjanima zato što su ljudi prestali vjerovati.

Nevjernik je zapanjen jer njegovi argumenti ne uznemiruju katolika, zaboravlja da je katolik poraženi nevjernik. Njegovi prigovori su temelji naše vjere.

Ateist se manje posvećuje dokazivanju da Bog ne postoji, nego zabranjivanju [Bogu] da postoji.

Potrebno je pažljivo proučiti vrstu apologetike kojoj se nevjernik najviše ruga: možda se radi o onoj koja ga najviše uznemiruje.

Ništa ne uznemiruju nevjernika kao obrana kršćanstva na temelju intelektualnog skepticizma i unutarnjeg iskustva.

Svaki kršćanin je bio izravno odgovoran za otvrdnjavanje srca nekog nevjernika.

Ono što se misli protiv Crkve, osim ako se ne misli unutar Crkve, nije zanimljivo.

Nema glupe ideje u koju moderni čovjek nije spreman vjerovati dokle god izbjegava vjerovati u Krista.

Osnovni problem svake bivše kolonije – problem intelektualne podčinjenosti, osiromašene tradicije, niže duhovnosti, neautentične civilizacije, obvezne i sramotne imitacije – razriješene su za mene vrhovnom jednostavnošću: katoličanstvo je moja domovina.

Katolik bi trebao pojednostaviti svoj život, a komplicirati svoju misao.

Poslušnost katolika je izobličena u neograničenu poslušnost prema svim vjetrovima svijeta.

Moja uvjerenja su ista kao uvjerenja starice koja se moli u kutu crkve.

Samo religija može biti popularna bez da je vulgarna.

Ne postoji duhovna pobjeda koju ne treba osvojiti iznova svaki dan.

Ateist je respektabilan sve dok ne uči da je dostojanstvo čovjeka temelj etike, a da je ljubav prema čovječanstvu prava religija.

Ako ne vjerujete u Boga, jedina poštena alternativa je vulgarni utilitarizam. Sve ostalo je retorika.

Moderna povijest je dijalog između dvaju čovjeka: jedan vjeruje u Boga, drugi vjeruje da je on bog.

Dijalog između komunista i katolika je postao moguć otkada su komunisti krivotvorili Marksa, a katolici Krista.


Biblija nije nadahnuta Bogom trbuhozborcem. Božanski glas prolazi kroz sveti tekst poput olujnog vjetra kroz krošnje drveća.

Biblija nije glas Boga, nego čovjeka koji ga susreće.

Biblijski prorok nije prorok budućnosti, nego svjedok Božje prisutnosti u povijesti.

Dok protestant ovisi o tekstu, mi katolici smo proces kojim je tekst rođen.

Krist nije ostavio dokumente, nego učenike.

Ono što brine Krista Evanđelja nije ekonomska situacija siromaha, nego moralno stanje bogataša.

Pogreška progresivnog kršćana leži u tome što vjeruje kako je trajna polemika kršćanstva protiv bogatih implicitna obrana socijalističkih programa.

Ljubav prema siromaštvu je kršćanska, ali dodvoravanje siromašnima je samo predizborna taktika.

U svom djetinjem i uzaludnom pokušaju privlačenja ljudi, moderno svećenstvo daje socijalističkim programima funkciju shema ostvarivanja Blaženstava. Trik se sastoji u tome da kolektivnoj strukturi van pojedinca pridodate ponašanje koje, osim ako nije individualno i unutarnje, nije ništa. Drugim riječima, moderno svećenstvo propovijeda da postoji socijalna reforma koja može izbrisati posljedice grijeha. Iz toga se može zaključiti nesvrsishodnost otkupljenje kroz Krista.

Religija je društveno učinkovita ne kada prihvati socio-političko rješenje, nego kada uspije čisto religioznim stavom spontano utjecati na društvo.

Moderno svećenstvo vjeruje da može čovjeka približiti Kristu inzistirajući na Kristovoj ljudskosti.; Time zaboravlja da ne vjerujemo Kristu zato što je On čovjek, nego zato što je On Bog.

Da bi demokratizirali kršćanstvo moraju krvitvoriti tekstove, čitajući "jednak" tamo gdje piše "brat".

Vjerski indivualizam zaboravlja susjeda, komunitarizam zaboravlja Boga. Ozbiljnija pogreška je uvijek ova potonja.

Crkva izbjegava skleroriziranje u sektu tako što zahtijeva da kršćanin zahtijeva savršenstvo od sebe, a ne da zahtijeva savršenstvo od svog susjeda.

Kršćanin zna sa sigurnošću kakvo bi njegovo osobno ponašanje trebalo biti, ali ne može nikada biti siguran čini li pogrešku prihvaćenjem određene socijalne reforme.

Nicolás Gómez Dávila, God & Religion
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana