utorak, 26. svibnja 2015.

Chesterton o proturječnim napadima na Crkvu

Dok sam čitao i proučavao sve nekršćanske i antikršćanske prikaze o vjeri, od Huxleya do Bradlaugha, u mom je umu, postupno ali slikovito, rastao strašan dojam – dojam kako kršćanstvo mora da je nešto najizuzetnije. Jer ne samo da kršćanstvo posjeduje (kako sam ja shvatio) najpretjeranije mane, već je očito posjedovalo i tajnoviti talent za kombiniranje mana za koje se činilo da nisu spojive jedna s drugom. Napadalo ga se sa svih strana i zbog svih proturječnih razloga. Čim bi neki racionalist demonstrirao kako je ono u velikoj mjeri okrenuto istoku, neki drugi bi s istom jasnoćom pokazao kako je ono u prevelikoj mjeri okrenuto zapadu. Čim bi oslabilo moje ogorčenje zbog njegove krute i agresivne kvadratičnosti bio bih opet pozvan da uočim i osudim njegovu podatnu i čulnu kružnost. U slučaju da se neki čitatelj još nije susreo s tim o čemu govorim, iznijet ću, redoslijedom kojim ih prizovem u pamćenje, primjere koji će pokazati kako skeptički napadi proturiječe sami sebi. Dajem ih četiri ili pet; ima ih još pedesetak.

Tako me se na primjer, naročito dojmio snažan napad na kršćanstvo kao stvar neljudskog mraka, jer sam držao (i još uvijek držim) kako je iskreni pesimizam neoprostiv grijeh. Licemjerni pesimizam je društvena poza, više prihvatljiva nego ne; a na sreću gotovo je sav pesimizam licemjeran. Ali, ako je kršćanstvo, kao što govore ti ljudi, posve pesimistično i suprostavljeno životu, onda sam zaista spreman dići u zrak katedralu sv. Pavla. No, neobična stvar je u ovome: oni su mi u prvom poglavlju zaista dokazali (na moje potpuno zadovoljstvo) da je kršćanstvo odviše pesimistično; a zatim su mi u drugom poglavlju počeli dokazivati kako je ono umnogome odviše optimistično. Jedna je optužba protiv kršćanstva bila da ono morbidnim bijesom i strahovima, spriječava ljude da traže radost i slobodu u naručju prirode. Ali je druga optužba bila da ono tješi ljude izmišljenom providnošću i tako ih vraća u ružičasto okružje dječje sobe. Jedan je ugledni agnostik zapitao zašto priroda nije dovoljno lijepa i zašto je tako teško biti slobodan. Drugi je ugledni agnostik prigovorio da kršćanski optimizam, "odjeća privida istkana pobožnim rukama", od nas skriva činjenicu da je priroda ružna i da je nemoguće biti slobodan. Jedan je racionalist jedva uspio kršćanstvo nazvati ružnim snom, prije nego bi ga drugi počeo nazivati zemljom slasti i lasti. To me zbunilo; optužbe su se činile proturječnim. Kršćanstvo nije moglo u isto vrijeme biti crna maska na bijelom svijetu, i također bijela maska na crnom svijetu. Položaj kršćanina nije u isto vrijeme mogao biti tako utješan da bi bio kukavica kad bi ga prihvatio i tako neugodan da bi bio budala da ga trpi. Ako kršćanstvo kvari ljudsku viziju, onda je mora kvariti na ovaj ili onaj način. Ono nije moglo nositi i zelene i ružičaste naočale u isto vrijeme. Izgovarao sam sa strašnom radošću, kao i svi mladi ljudi u to vrijeme, podrugljive stihove što ih je Swinburne zavitlao na sumornost vjere.
"Ti si pobijedio, o blijedi Galilejče, svijet je potamnio od Tvoga daha."

Ali pročitavši prikaze poganstva od istog pjesnika, kao što je ("Atalanta") shvatio sam da je svijet, ako je to moguće, bio mračniji prije nego što je Galilejac disao na njemu, nego kasnije. Pjesnik je općenito držao da je sam život potpuno mračan. A ipak ga je kršćanstvo nekako uspjelo još više zamračiti. Sam je čovjek, koji je odbacio kršćanstvo kao pesimistično, bio pesimist. Pomislio sam kako tu mora da nešto nije u redu. I zaista, u jednom je neobuzdanom trenutku sinulo da najbolji suci o odnosu religije prema sreći možda i nisu oni koji, po svojoj vlastitoj procjeni, nemaju niti jedno niti drugo.

Mora bit jassno da nisam u žurbi zaključio kako su optužbe krive ili da su oni koji optužuju budale, Jednostavno sam zaključio da kršćanstvo mora biti nešto još strašnije i poročnije no što oni tvrde. Nešto bi moglo imati ova dva suprotna nedostatka; ali to bi morala biti neka prilično neobična stvar. Čovjek bi mogao biti odviše debeo na jednom dijelu tijela, a odviše mršav na drugom; no u tom bi slučaju bio vrlo neobičnog oblika. U tom se se trenutku moje misli o neobičnom obliku odnosile samo na kršćansku religiju; nisam ni na koji način tu neobičnost oblika povezivao sa racionalističkim umom.

Evo još jednog slučaja iste vrste. Osjećao sam da snažni argument protiv kršćanstva leži u optužbi kako u svemu što se označava kao "kršćansko" ima nešto plaho, redovničko i kukavičko; posebno u njegovu stajalištu prema otporu i borbenosti. Veliki su skeptici devetnaestog stoljeća bili izrazito muževni. Bradlaugh je bio na jedan otvoren način, a Huxley na šutljiv, no nesumnjivo su bili muškarci. U usporedbi s njima, zaista se činilo održivim da u kršćanskim savjetima ima nešto krhko i prekomjerno popustljivo. Paradoks iz Evanđelja o drugom obrazu, činjenica da se svećenici nikada nisu borili, stotinu je stvari činilo uvjerljivim optužbu da je kršćanstvo pokušaj da se čovjeka učini odviše sličnim ovci. Ja sam to pročitao i tome vjerovao i, da nisam pročitao ništa drugačije, bio bih nastavio vjerovati u to. No, pročitao sam nešto vrlo drugačije. Okrenuo sam slijedeću stranicu u svom agnostičkom priručniku i moj se um okrenuo naglavce. Sad sam pak otkrio da ne bih trebao mrziti kršćanstvo zato što se premalo bori, već zato što se bori previše. Činilo se da je kršćanstvo majka svih ratova. Ono je preplavilo svijet krvlju. Bio sam se potpuno rasrdio na kršćanina jer se nikada ne ljuti. A sad mi je rečeno da se na njega ljutim jer je njegov bijes bio najsilnija i najstrašnija stvar u ljudskoj povijesti; jer njegova je srdžba natopila zemlju i zatamnila sunce. Ljudi koji su su kršćanstvu prigovarali zbog samostanske mlakosti i nepružanja otpora, bili su upravo oni koji su također prigovarali zbog nasilja i odvažnosti križara. Bila je to krivnja jadnog starog kršćanstva (na ovaj ili onaj način) što se Edward Ispovijednik nije borio, i što Richard Lavljeg Srca jest. Kvekeri su (rečeno nam je) bili jedini tipični kršćani; a ipak su pokolji Cromwella i Alve bili tipični zločini kršćana. Što bi sve to moglo značiti? Kakva stvar je to kršćanstvo koje uvijek zabranjuje ratove, i uvijek ih izaziva? Kakvi bi mogla biti priroda stvari koju bi netko najprije mogao grditi jer se ne bori, a zatim jer se uvijek bori? U kakvu je svijetu zagonetki rođeno to monstruozno umorstvo i ta monstruozna blagost? Svakog je trenutka spodoba kršćanstva dobivala sve neobičniji oblik.


Prilazim trećem slučaju, najneobičnijem od svih, jer on uključuje jedini istinski prigovor vjeri. Jedini istinski prigovor kršćanskoj religiji jednostavno je to što je ona samo jedna od mnogih religija. Svijet je veliko prostranstvo puno raznolikih vrsta vrsta ljudi. Kršćanstvo (moglo bi se razumno reći) je samo jedan sadržaj ograničen na jednu vrstu ljudi. Započelo je u Palestini i praktički se zaustavilo u Europi. Bio sam propisno pod utjecajem ovog argumenta u svojoj mladosti i izrazito me privlačila doktrina koju su često propovijedali u etičkim društvima. Pritom mislim na doktrinu po kojoj postoji jedna velika zamišljena crkva cjelokupnog čovječanstva, osovljena na sveprisutnosti ljudske svijesti. Posebne vjere su, rečeno je, podijelile ljude, ali ih etika barem sjedinjuje. Duša bi mogla istražiti najneobičnije i najudaljenije zemlje i doba, a ipak bi i u njima pronašla samu bit etičkog zdravog razuma. Mogla bi susresti Konfucija pod Istočnim drvećem i on bi pisao: "Ne ukradi". Mogla bi dešifrirati najnejasnije hijelogrife u najiskonskijoj pustinji, a kada bi bili dešifrirani, smisao bi bio: "Mala djeca moraju govoriti istinu". Vjerovao sam ovoj doktrini bratstva svih koji ljudi posjeduju smisao za moralnost, i još uvijek joj vjerujem – uz druge stvari. Kod kršćanstva mi je smetalo što što je tvrdilo (kako sam pretpostavljao) da je čitavim dobima i ljudskim carstvima u potpunosti izmicalo ovo svjetlo pravde i razuma. No tada sam otkrio jednu začuđujuću stvar. Otkrio sam da ljudi koji kažu da je cijelo čovječanstvo, od Platona do Emersona, jedna velika crkva, upravo oni koji kažu da se ćudoređe promijenilo i da je ono što je u jedno vrijeme bilo u redu, u drugo bilo pogrešno. Da ja recimo zatražim da ta crkva ima oltar, rekli bi mi da nam ne treba, jer su nam ljudi, naša braća, dali jasno proročanstvo i jednu vjeru po svojim univerzalnim običajima i idealima. No, ako ja blago ukažem na to da je jedan od univerzalnih običaja da crkva ima oltar, onda bi mnogi agnostični učitelji u potpunosti promijenili mišljenje i rekli mi da su ljudi uvijek živjeti u tami i praznovjerju divljaka. Otkrio sam da je njihov svakodnevni prigovor kršćanstvu to da ono znači svjetlost za jedan narod, a sve druge ljude ostavlja da umru u mraku. No, također sam shvatio da se oni naročito ponose time što su znanost i napredak otkriće jednog naroda, a svi drugi narodi umiru u mraku. Njihov je glavni napad na kršćanstvo ustvari bio laskanje sebi, i činilo se kako su neobično nepravedni u svom zajedničkom inzistiranju na dvjema stvarima. Kada razmišljamo o nekom poganinu ili agnostiku, trebali bi se sjetiti da svi ljudi imaju neku religiju. Kada razmišljamo o nekom mistiku ili spiritualistu, trebali bismo razmišljati o tome kako neki ljudi imaju apsurdne religije. Mogli bismo vjerovati Epiktetovoj etici, jer se etika nikad na mijenja. Ne smijemo vjerovati Bossuertovoj etici, jer se etika promijenila. Promijenila se u dvjesto godina, ali ne i kroz dvije tisuće godina.

Ovo je počelo biti uznemiravajuće, Nije se toliko činilo da je kršćanstvo tako loše da bi uključivalo neke poroke, već prije da je svaki štap dobar za to da se njime udara po kršćanstvu. Kakva bi dakle mogla biti ta začuđujuća stvar kojoj su ljudi bili toliko orni suprotstaviti se, da im nije smetalo što sami sebi proturječe dok to čine? Na svakoj sam strani vidio istu stvar. Ne mogu odvojiti dovoljno prostora za detaljnu raspravu o njoj, ali da nitko ne bi pretpostavio da sam neobjektivno odabrao tri sporedna slučaja, ukratko ću obraditi nekoliko drugih. Dakle, neki su skeptici napisali da je veliki zločin kršćanstva u njegovu napadu na obitelj. Ono što je žene odvelo u osamljenost i kontemplaciju samostana, daleko od njihova doma i djece. No, onda su drugi skeptici (jedva malo napredniji) izjavili da je veliki zločin kršćanstva bilo nametanja obitelji i braka na nas; a žene je osudilo na naporan rad u kući i s djecom, te im je onemogućilo osamljenost i kontemplaciju. Optužba se u potpunosti okrenula. Ili opet, za neke su fraze u Poslanicama ili u službi Božjoj pri sklapanju braka protukršćani rekli da pokazuju prezir prema intelektu žene. No, ja sam otkrio da sami protukršćani pokazuju prezir prema intelektu žena; jer baš je njihova velika podrugljiva primjedba Crkvi na Kontinentu bila to da u nju idu samo žene. Ili opet, kršćanstvu se predbacivalo zbog njegovih sklonosti ka skromnoj ishrani i oblačenju, zbog njegove pokajničke kostrijeti ili suhog graška. No, sljedećeg se trenutka kršćanstvu predbacivalo zbog raskoši i ritualizma, zbog oltara od grimiznog kamena i pozlaćenih odora. Psovalo ga se što je odviše jednostavno i što je odviše pretjerano. Zatim su kršćanstvo uvijek napadali zbog toga što odviše ograničuje seksualnost, kada je Bradlaugh malthusianac otkrio da ga ono premalo ograničava. Istodobno ga se u jednom dahu optužuje zbog usiljene obzirnosti i zbog religijske pretjeranosti. Između korica istog ateističkog pamfleta sam otkrio kako se vjeru kori zbog raskola u njoj: "Jedan misli jedno, a drugi drugo", a korilo je se i zbog njena jedinstva: "Razlika u mišljenju spriječava svijet da ide do vraga". U istom razgovoru jedan slobodan mislilac, moj prijatelj, napadao je kršćanstvo jer prezire židove, a onda ga i sam prezreo jer je židovsko.

Želio sam biti sasvim pošten onda, a želim biti sasvim pošten i danas, pa ne izvodim zaključak da je svaki napad na kršćanstvo bio pogrešan. Jedino sam zaključio da, ako kršćanstvo nije u pravu, onda ono zaista i uvelike nije u pravu. Tako veliki i neprijateljski užasi mogli bi biti kombinirani u jednoj stvari; no ta bi stvar morala biti vrlo neobična i jedinstvena. Ima ljudi koji su škrtice a uz to i rasipnici; oni su rijetki. Ima ljudi koji su čulni, a k tome i isposnički; no i oni su rijetki. No, ako to mnoštvo mahnitih protuslovlja zaista i postoji; kvekersko i žedno krvi, odviše blistavo i odviše otrcano, strogo i jednostavno a ipak nerazumno udovoljavajući pohoti očiju, neprijateljsko prema ženama i njihovo nerazborito utočište, dostojenstveni pesimist i besmisleni optimist; ako takvo zlo postoji, onda u njemu zaista ima nešto prvorazredno i jedinstveno. Jer kod nijednog racionalističkog učitelja nisam našao objašnjenja za tako izuzetnu pokvarenost. Kršćanstvo (govoreći teoretski) je bilo u njihovim očima samo još jedan od uobičajenih mitova i zabluda smrtnika. Oni mi nisu pružali nikakav ključ za ovo zamršeno i loše stanje. Takav je paradoks zla dosegnuo dimenzije nadnaravnog. Zaista je postao gotovo jednako nadnaravan kao što je nepogrešivost Pape. Jedna povijesna institucija koja nikada nije išla pravim putem, zaista je gotovo isto toliko čudo kao i institucija koja ne može krenuti krivim putem. Jedino objašnjenje koje mi je odmah palo na pamet bilo je to da kršćanstvo nije došlo s neba nego iz pakla. Doista ako Isus iz Nazareta nije bio Krist, mora da je bio Antikrist.

A onda mi je, u neko tiho doba dana, poput groma sinula neobičan misao. Odjednom mi se u pameti pojavilo jedno drugo tumačenje. Pretpostavimo da smo čuli kako mnogi govore o nekom nama nepoznatom čovjeku. Zamislite da nas je zbunilo kada smo čuli da neki ljudi kažu za njega da je odviše visok, a drugi da je odviše nizak; neki zamjeraju njegovoj debljini, a drugi kukaju o njegovoj mršavosti; jedni su misli da je crnomanjast a drugi da je odviše plav. Jedno objašnjenje (kao što smo već prihvatili) je to da bi on mogao biti neobičnog oblika. No, postoji i drugo objašnjenje; on bi mogao bit pravog oblika. Pretjerano visoki ljudi bi mogli smatrati da je on odviše nizak. Vrlo niski ljudi bi mogli osjećati kao da je visok. Stari momci koji se debljaju bi za njega mogli držati da je nedovoljno popunjen; stari gizdelini koji mršave mogli bi primjetiti kako se širi preko uskih dimenzija elegancije. Možda Šveđani (koji imaju bljedu kosu poput kudelje) za njega drže da je crnomanjast, dok crni za njega drža da je izrazito plav. Možda je (ukratko) ova neobična stvar zapravo obična stvar; u najmanju ruku normalna stvar, središte. Možda je napokon kršćanstvo zdravog razuma, a svi su njegovi kritičari ludi – na razne načine. Ovu sam ideju testirao tako što sam se upitao ima li nešto morbidno kod nekog od tih koji optužuju; što bi optužbe moglo objasniti. Prenerazilo me, kad sam shvatio da ključ pristaje bravi. Na primjer, sigurno je bilo neobično što današnji svijet optužuje kršćanstvo istovremeno zbog tjelesne strogosti i zbog umjetničke raskoši. No, s druge strane također je bilo vrlo neobično to što sam današnji svijet spaja krajnu tjelesnu raskoš s krajnjom odsutnošću umjetničkog sjaja. Današnji čovjek misli da je Becketova odjeća bila suviše bogata, a njegovi obroci odviše jadni. No, s druge bi strane današnji čovjek bio zaista izuzetan u povijesti; nikada ranije nitko nije jeo tako obilne ručkove u tako ružnoj odjeći Današnji je čovjek otkrio da je Crkva odviše jednostavna upravo u onom u čemu je današnji život odviše složen. On je shvatio da je Crkva odviše blistava baš u onome u čemu je današnji život odviše prljav. Čovjek kojemu se nisu svidjela obična uzdržavanja od jela i svetkovina – lud je za predjelima.

[...] Dakle, ukratko, kršćanstvo je nadvladalo problem zajedničkog djelovanja žestokih suprotnosti tako što ih obje podržava i ujedno održava njihov bijes. U oba je pitanja Crkva imala jasno stajalište. Čovjek teško da može sebe smatrati premalo vrijednim. Čovjek teško da može smatrati svoju dušu previše vrijednom.

G.K. Chesterton, Pravovjerje
PS

Nisam želio oduljiti post pa nisam sve prenio (morao bih cijelu knjigu), u nastavku nudi još zanimljivih promišljanja o proturječnih optužbama i načinu na koje kršćanstvo njeguje različite vrijednosti.

Spomenuo je neke optužbe, ali ima ih još puno. Ovih dana je primjerice popularno istovremeno optuživati Crkvu i zato što se upliće u politiku i zato što se ne upliće u politiku. Da se previše bavi ovozemaljskih stvarima - da se premalo bavi ovozemaljskim; da je izfeminizirana - da je prepatrijarhalna, da unjetava te omalovažava žene - da su samo žene toliko naivne; da je preracionalna sa svojom skolastikom – da je preiracionalna; da je preosjećajna – da je prehladna; da misli samo na materijalno i rad – da misli samo na fešte i odmor; da je za slabiće – da je premilitantna; itd. itd.

Ne radi se (samo) o tome da različite osobe daju suprotne optužbe, nego iste osobe istovremeno napadaju Crkvu zbog oprečnih stvari. Jedan od najboljih primjera je istovremeno predstavljanje nauka kao (i) morbidne, okrutne i represivne stvari koja užasava ljude; ali i kao (ii) izmišljene bajke u koju ljudi naivno vjeruju jer žele da tako nešto postoji.

Inače, prije prenesenog razmišljanja, Chesterton objašnjava kako nije čitao niti retka kršćanskih apologeta, različiti skeptici su bili ti koji su ga vratili pravovjernoj teologiji. Kada je odložio zadnje od ateističkih predavanja jednog autora kroz njegov um se probila strašna misao: "Gotovo ste me uvjerili da postanem kršćanin."

Ako čitate neke od popularnih ateista i skeptika nije teško doći do sličnog zaključka.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove