ponedjeljak, 18. svibnja 2015.

Kolektivizam i individualizam prijatelja dva

U nastavku prenosim par razmišljanja iz eseja The Quest for Community in the Age of Obama u kojem Ross Douthat predstavlja osnovne teze sociologa Roberta Nisbeta (prema knjizi The Quest for Community).

Koji je bio Nisbetov uvid? Jednostavno rečeno, ono što se čini kao velika tenzija modernog vremena – istodobni rast individualizma i kolektivizma, te borba između njih za vladanjem – zapravo nije nikakva tenzija. Činilo se kontradiktorno da se herojsko doba laissez faire devetnaestog stoljeća, u kojem su slobodni ljudi, slobodni umovi, i slobodna tržišta bila navodno oslobođeni od okova koje nameće prijestolje i oltar, tako lagano popustiti tiraniji Mussolinija, Hitlera, Staljina i Maoa. Nisbet tvrdi da kontradikcija postoji samo ako ignorirate ljudski impuls prema zajednici zbog koje je totalitarizam izgledao tako poželjnim – čežnja za osjećajem participacije, za osjećajem pripadanja, za ciljem većim od vlastitog, za grupom koja će biti naša.

U predmodernom društvu, ova čežnja je bila ispunjena mnoštvom udruženja prirodne veličine: cehovima, crkvama i sveučilištima, kurijama, selima i samostanima, te naravno izvornom zajednicom obitelji. U takvom društvu, Nisbet zapisuje, "odvojenost autonomnog pojedinca je bila daleko poput centralizirane političke moći."; Ali nakon Protestanske reformacije, individualizam i centralizacija zajedno napreduju, a intermedijarne snage i zajednice ili propadaju ili nestaju. Kao socijalne institucije, takva udruženja se napada kao nehumana, iracionalna, patrijarhalna i tiranska; a kao izvor političke i ekonomske snage, odbačene su kao zastarjele i neučinkovite. Tamo gdje je postojala mreža zajednica i različitih tijela u međudjelovanju, liberalni Zapad je odlučio izgraditi društvo samodostatnih, oslobođenih pojedinaca koje nadzire ujedinjena, racionalna i tehnokratska vlada.

Pretpostavka je bila da emancipirani pojedinac zahtijeva jaku državu koja će prerezati ograničavajuće tkivo intermedijarnih udruženja. "Samo s apsolutnim vladarem," zapisuje Nisbet opisujući stavove Thomasa Hobbesa, "bi bilo koje učinkovito udruženje pojedinaca moglo biti moguće."

Ali svo to ograničavajuće tkivo imalo je svrhu. Čovjek je socijalno biće, a njegovu žudnja za zajednicom ne možete zanijekati. Oslobođeni pojedinac postaje otuđeni pojedinac, paranoidni pojedinac, usamljen pojedinac koji očajno traži zajednicu. Ako ne može pronaći tu zajednicu prirodne veličine za čovjeka, on će je tražiti na neljudskoj razini – u ukupnoj zajednici države.

Tako liberalizam rađa totalitarizam. Veliki liberalni projekt, "progresivna emancipacija pojedinca od tiranskih i iracionalnih statusa naslijeđenih iz prošlosti," riskira stvaranje emancipiranih pojedinaca koji su željni prihvaćanja vlasti s više tiranije od crkve, klase ili obitelji. Politika racionalnog samointeresa koju su promovirali Hobbes i Locke stvara prazninu, žudnju za zajednicom, koju su Rousseau i Marx brzo popunili. Razdoblje Jeremy Benthama i manchesterske škole ekonomije ostavilo je europu zrelu za Ein Volk, ein Reich, ein Führer, i diktaturu proletarijata.[...]

Ne možete se protiviti neumoljivom rastu državne moći zagovarajući samo individualizam. Možete mu se protiviti samo zagovarajući zajednicu.

Lakše je to reći u teoriji nego stvarno primijeniti u modernoj politici. Mnogi političari i kritičari su shvatili Nisbetov uvid, ali malo ih uspjelo primijeniti ga u praksi.

U dva desetljeća nakon objave The Quest for Community, etatističko-individualistička simbioza doživljava vrhunac. Nikada prije nije bilo toliko naglaska na osobnoj slobodi; nikada prije nije skrbnička država (i vojni industrijski kompleks, do debakla u Vijetnamu) imala toliki utjecaj nad Američkim životom. Lyndon Johnson je odlučio stvoriti Veliko Društvo iz Washingtona; istovremeno, lokalna društva diljem države počela su propadati. Građanska udruženja su nestajala, crkve su se ispraznile, susjedstva su porušena u ime napretka – prateći te promjene, države je trošila i regulirala sve više i više.

Najviše od svega, upravo je obitelj – kralježnica američkog lokalizma i neovisnosti – rastrgana iz oba smjera, birokrati su zamijenili roditelje u siromašnih susjedstvima, a brakovi srednje klase su degenerirali u sredstvo samo-ostvarenja. Gledajući obiteljo-centrične pedesete, to bi Vas moglo iznenaditi, ali Nisbet je to predvidio. Možda najproročanskiji dio The Quest for Community je njegova diskusija naslijeđene slabosti braka kao institucije – slabost ukorijenjena u "oštrom raskoraku između stvarnog doprinosa obitelji trenutnom političkom i ekonomskom poretku, te skupa duhovnih slika naslijeđenih iz prošlosti."
Douthat se pita kako obnoviti društvo;

Može li država pomoći u obnovi – ili izgradnji – one vrste udruženog života kojeg je državna moć postepeno uzurpirala?

To je problem s kojim se Desnica suočila ne samo u eri Busha, nego i kroz posljednja tri desetljeća – i još uvijek nije riješen. Jednom kada su oslabljene veze zajednice, je li dovoljno jednostavno povući moć države i prepustiti da se zajednica ponovno sama poveže? Primjerice, hoće li oživjeti obitelji s oba roditelja ako se uklone programi "protiv siromaštva"? I hoće li bezbrojne verzije pomoći procvjetati ako teška ruka države popusti? Ili je moguće da jednom kada je zajednica dovoljno oslabljena, države se ne može jednostavno povući bez rizika raspadanja – nego mora imati aktivnu ulogu u razvijanju civilnog društva, tako što će smanjiti potrebu za vladinom pomoći prije nego što umanji njen dotok?[...]

U tom je duhu napisana knjiga The Quest for Community, i u tom duhu joj je potrebno pristupiti – ne kao političkom manifestu pokreta ili stranke nego kao promišljenoj, elegantnoj i uvjerljivoj tvrdnji o ljudskoj prirodi, i vrsti politike koje je najprikladnija za kultivaciju našeg zajedničkog života.

Imajući to na umu, čini se prikladnim ostaviti posljednju riječ samom Nisbetu, koji razmišljajući o relevantnosti vlastitog djela za suvremenu politiku u eseju “Still Questing” iz 1993. zapisuje:
Dopustite mi da ponovim, i zaključim ovdje, da konzervativna stranka (ili neka druga skupina) ima dvostruki zadatak pred sobom. Prvi je neumorna raditi prema smanjenu centralizirane, svemoćne i unitarne države sa sve većim dugom i deficitom. Drugi i podjednako važan zadatak je zaštita, ojačavanje i njegovanje različitih grupa koje tvore stvarne temelje društvenog poretka. Zbog ta dva cilja uvjeren sam u daljnju relevantnost knjige The Quest for Community.

Svi bismo trebali raditi na tim zadacima.


PS

Dakle koja je Nisbetova teza, jedan komentator je ovako sažima:
Slabljenje ili nestajanje povezanosti obitelji, crkve, i susjedstva nije, kao što su se mnogi nadali, oslobodilo čovjeka. Umjesto toga, proizvelo je otuđenje, izolaciju, duhovnu pustoš, i razvoj masovnog čovjeka.

Odnosno o Nisbetizmu;
Radi se istodobno o tezi, molbi i žalopojki. U njenom središtu je Nisbetova tvrdnja da pristojno i zdravo društvo njeguje institucije obitelji, crkve, i dobrovoljnih organizacije koje istovremeno čuvaju od nametljive države i obuzdavaju porive i ekscese izoliranog pojedinca. Jedan od najvećih njegovih uvida je savez između zagovornika moćne države i onih koji bi bili njeni navodni, ili čak i stvarni, korisnici. 
Društvo koje se istodobno temelji i na kolektivizamu i na individualizmu se može činiti kao kontradikcija, ali nije tako, Tocqueville je prorekao, a Nisbet primijetio.

Nisam upoznat s Nisbetovim radom, ali čini se kako razrađuje teme koje su i meni zanimljive. Ono što je posebno aktualno u našem društvu, s obzirom na povijesne okolnosti, je pitanje koja je uloga države u obnovi društva. Kakve programe konzervativci moraju zagovarati?

Treba li se država jednostavno povući? Kojim tempom? Ili mora imati aktivniju ulogu u obnavljanju štete koju je napravila. Problem je složen i nema jedinstvenog rješenja za sva društva, možda Država ima ulogu u obnavljanju, ali ponekad to radi toliko loše da je najbolje da se odmah povuče.

Nisbet, i konzervativci općenito, govori o važnosti institucija civilnog društva koje ispunjavaju prostor između Države i pojedinca. Ipak, kod nas postoje ljudi koji se vole nazivati "civilnim društvom" (i koje država podupire), ali nemaju veze s onime što civilno društvo stvarno jest. Mnoge Nevladine udruge (koje se tako nazivaju da bi prikrile činjenicu da su provladine) "civilnog društva" promiču nestajanje civilnog društva i potpuno državno preuzimanje svih odnosa u društvu. Ne jačaju društvo nego jačaju Državu, ona se mora uplitati u sve sfere života.

Iako možete zaključiti da Država mora na neki način reagirati i potpomognuti "civilno društvo" koje je nestalo kroz 20. stoljeće u Hrvatskoj, i čiju obnovu otežava eu birokracija, ona podupire ono "civilno društvo" koje samo povećava njenu moć.

Etatizam i (hiper)indidvidualizam idu ruku pod ruku. Oni koji promiču indidvidualizam tvrde da su obitelj i naslijeđena kultura neprijatelji. Potrebno ih je pretvoriti u hobije. Potrebno je osloboditi društvo od običaja, tradicija, autoriteta i institucija. Ali što je društvo bez običaja, tradicije, autoriteta i institucija? Što preostaje od društva? Tko onda definira društvo?

Sve institucije moraju se pretvoriti u ugovor među pojedincima koji se ne osvrće na prijašnje ili buduće generacije. Ponašanje se privatizira, a troškovi tog ponašanja socijaliziraju. Regulaciju svih odnosa preuzima država.

Jedini dopušteni autoritet u društvu je onaj kojeg je Država odobrila.


Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove