Filozof John Haldane u članku Francis, Benedict, and MacIntyre? istražuje vezu Pape Franje, Pape emiritusa Benedikta, i filozofa MacIntyrea. Iako se o Benediktu govori kao o konzervativnom, a nasuprot toga o Franji kao liberalnom, istražujući njihova razmišljanja o relativizmu pronalazimo sličnosti koje Halden citira u spomenutom članku. Filozof Alasdair MacIntyre je najpoznatiji i najutjecajniji po svojoj knjizi After Virtue koja je rezultat njegova nezadovoljstva razmišljanjem koje je dominiralo u akademskoj moralnoj filozofiji. Bio je inspiriran esejom "ModernMoral Philosophy" u kojem Anscombe tvrdi da sekularna etika posljednjih dvjesto godina koristi religiozne koncepte dužnosti i obveza odvojeno od Božanskih zapovijedi što nema nikakvog smisla, te sugerira da je možda moguće obnoviti grčku ideju vrlina. MacIntyre odbacuje tvrdnju da ne postoji ništa u stvarnosti s čime bi se naši ideali trebali slagati, kao i ideju da ne postoji takva stvar poput intrinzično loše želje. Prenosim Haldaneov zaključak;
MacIntyre dijeli s
Benediktom i Franjom tri središnja vjerovanja: prvo, da je suvremena
Zapadna kultura izgubljena kada govorimo o razmišljanju o temeljima
morala; drugo, da je karakterizira sveprisutni relativizam; i treće,
da taj relativizam nije samo "kognitivan" nego i afektivan
i praktičan.
Želim završiti ovu
kratku diskusiju sugestijom kako postoji četvrto vjerovanje koje
ujedinjuje pape i filozofa; i prijedlogom da ukoliko će njihove
ideje biti ispravno shvaćene među katolicima koji će ih kasnije
prenijeti na kulturni angažman sa sekularnim svijetom onda treba
doći do radikalne promjene u stilu katoličkih komentatora, posebice
komentara kakvi su se razvili u SAD-u te odande proširili po
anglosferi, pa i dalje.
Četvrto vjerovanje je da
za uvjeravanje onih s kojima ste u velikom neslaganju o prirodi i
sadržaju morala nije dovoljno izraziti vlastitu poziciju, čak niti
racionalno argumentirati u njenu korist; potrebno je također
izložiti zbunjenost i proturječnost koja postoji u razmišljanju
druge strane. To uključuje i imanentnu kritiku; pokazivanje
neadekvatnosti njihovih koncepata čak i u njihovim vlastitim
terminima i za njihovu izabranu svrhu; te izazivati etičke mislioce
da odgovore tamo gdje su odvojeni od stvarnosti moralnog života.
Ipak, demonstriranje konfuzije, kontradikcije i loših namjera će
biti učinkovito ako je napravljeno u duhu milosrđa, a ne
intelektualne borbe: učinjeno za druge iz vjerovanja u njihovu
ljudsku želju da budu [dobri] i da čine dobro.
To me dovodi do onoga što
sam nazvao "rasprostranjeni stil katoličkih komentara"
koji namjerno dopušta nejasnoće između komentara o
katoličkim pitanjima i komentara koje daju katolici. Postoji
određeni aspekt medija koji predstavlja katoličanstvo općenito -
i posebno Papu- koji je problematičan neovisno o tome
jesu li komentari kritični ili odobravajući; radi se o korištenju
izraza "konzervativci" i "liberali", te nešto
rjeđe "tradicionalisti" i "progresivci". Potonji
par češće koriste sami katolici što je još gore jer bi trebali
znati bolje. Navedena dva para suprotnih opisa dolaze iz političke i
iz kulturne klasifikacije, i kao takvi nisu vjerske kategorije.
Njihova uporaba je uvezena iz političkih novinskih izvještaja,
proizlaze iz sjeverne amerike.
Kada američki
predsjednik dođe na vlast, on se okruži osobljem koje se slaže s
njegovim razmišljanjem, a oni povezani s njegovim prethodnikom gube
pozicije. To se uvijek događa ako su predsjednici iz drugih
stranaka, ali i ako su iz iste stranke.
Američki komentatori
su toliko navikli na to, i na opisivanje vođa kao manje ili više
konzervativnih ili liberalnih, da nepromišljeno primjenjuju tu
distinkciju na pitanje Papinstva ili drugih razina vodstva u Crkvi.
Na temelju toga imamo naraciju kako je Ivan Pavao bio konzervativan,
Benedikt XVI je bio arh-konzervativan i tradicionalist; a Papa Franjo
je liberal i progresivac. S obzirom da su mediji koji oblikuju
mišljenje sami liberalni i progresivni, ili barem tako misle o sebi,
onda misle da je Papa Franjo vođa koji razmišlja poput njih. To
objašnjava naslove njegovih intervjua koji najavljuju promjenu
politike i komentara koji spekuliraju o reviziji i možda napuštanju
postojećeg nauka. Takva razina medijskog izvještavanja je
lijena, neupućena, i oslanja se tek na želje; skandalozna kada je
promoviraju katolički komentatori.
Pokazao sam da su oba
pape, poput MacIntyrea, zabrinuti zbog degradacije moralne misle pod
utjecajem relativizma; ali i da sva tri vide potrebu za kulturnom
kritikom. Ta kritika nema mjesta za, odnosno biti će inhibirana,
definiranjem u terminima ili povezanosti s "konzervatizmom"
ili "liberalizmom", "tradicionalizmom" ili
"progresivizmom". Doista, sveprisutnost tih termina, i
neosjetljivost koju izazivaju kod onih koji su im skloni, su dio
onoga što takva kritika treba suzbiti. Neće biti lagan zadatak, ali
primjeri su tu da nas inspiriraju.
Izvorni tekst Francis, Benedict, and MacIntyre?. (Jedan komentator ističe da se MacIntyre ne bi složio da se radi o relativizmu.)
PS
Niste doživjeli papu
Franju kao borca protiv moralnog relativizma? Nije to sad bitno.
Mislim da je Haldane u
pravu što se tiče medijskog izvještavanja o Crkvi. Korištenje
političkih termina "konzervatizam"/"liberalizam",
ili kulturnih termina "tradicionalizam"/"progresivizam",
ne može zamijeniti pitanje pravovjerja/krivovjerja. Ne radi se samo
o terminima nego o kategorijama, i konceptima. Kao da Crkva, ili
Papa, može promijeniti nauk po uzoru na djelovanje političara.
Ne znam koliko su ti
politički i kulturni termini univerzalni, kod nas se ne
upotrebljavaju, a i u americi će ih drugačije koristiti.
Primjerice, Richard John Neuhaus, utemeljitelj časopisa First
Things, opisivao je svoju poziciju ovako; filozofski (vjerski) –
pravovjeran, kulturno – konzervativan, politički – liberalan (ne
u novom smislu nego klasičnom), ekonomski – pragmatičan. Ipak,
koji god da se izrazi koriste u političkoj areni, nisu prikladni za
druga područja, nema potrebe za tolikom ispolitiziranošću.
Haldane govori o potrebi
za "duhom milosrđa", ali nije mi je jasno zašto to
suprotstavlja "intelektualnoj borbi". Neke situacije
zahtijevaju upravo to, ponekad milosrđe zahtijeva i "intelektualnu
borbu". Različiti sugovornici i različite situacije
zahtijevaju različite pristupe. Nisam potpuno shvatio što želi
reći. (U njegovim nastupima nema baš polemike, tko je spreman
uložiti trud u shvaćanje onoga što zagovara može profitirati, ali
takav nestrastven pristup nije uvijek najprikladniji za debate i medijske
istupe.)
---
No, da se vratimo na
pitanje relativizma. Jednom prilikom je student pitao filozofa
Roberta P. Georgea o njegovoj knjizi i "propitivanju dogmi
liberalizma" i kakve to veze ima s "diktaturom
relativizma", odgovor je glasio;
"Teško da su suvremeni lijevi liberali relativisti. Često poželim da jesu. Oni su moralisti i to moralisti s ciljem. Cilj je oblikovati politički i društveni život, i u mjeri u kojoj je to moguće oblikovati uvjerenja pojedinca, u skladu s njihovim moralnim razmišljanjima. Takvi pokušaji su sveprisutni. [Spominje sukob s Crkvom čiji je nauk sukobljen lijevo liberalnim vjerovanjima o statusu nerođenog života, prirodi i značenju braka, vjerskoj slobodi.] Ti ljudi ne negiraju da postoje moralne istine. Upravo suprotno, radi se o ljudima koji tvrde da postoje moralne istine i toliko su sigurni da su ih ispravno shvatili pa ih nameću."
Dakle, "diktatura relativizma"
je zapravo "diktatura liberalizma".
No, čini se kako
"relativizam" ima svoju instrumentalnu vrijednost. Često
će se odbacivati argumenti u korist konzervativnih vrijednosti ne
zato što je nešto pogrešno s argumentom nego jer se jednostavno ne
slažete s zaključkom; "nije ništa pogrešno s premisama i
ništa nije pogrešno u zaključivanju, ali ne prihvaćam zaključak".
Relativizam se tu sjajno uklapa jer vam omogućuje da potpuno
ignorirate svaku mogućnost argumenta, jednostavno sve pretvorite u
pitanje osobnih preferencija. Na kraju se to nekim procesom pretvori
u nužnost prihvaćanja liberalnih vrijednosti. (Protivljenje njima
je naravno zabranjeno, relativizam više ne vrijedi.)
Ipak, situacija je
vjerojatno složenija. Kao i uvijek, postoji razlika između rasprava
u akademiji i popularnih rasprava, ali općenito ciljeve Nove Ljevice
nije lagano definirati. Oni su antitradicionalni i antireligijski
(današnji revolucionari već sutra postaju neprijatelji na krivoj
strani povijesti) te se većinom definiraju kao protivljenje nečemu.
To protivljenje nije relativno nego je apsolutno, ali sami ciljevi se
stalno mijenjaju. Primjerice, nekada je radnička klasa bila publika
Ljevice, ali sada je sa svojim vrijednostima neprijatelj.
S obzirom da sam se
udaljio od početnog eseja, i razloga zašto ga prenosim, završit ću
s jednim Scrutonovim citatom:
"U raspravama oko moralnih problema, relativizam je prvo utočište hulja."
.
O relativizmu sam već objavio par postova; Kulturni relativizam, Citat o relativizmu, Što se dogodilo s razumom?, Samoispunjenje i Etika Autentičnosti – C. Taylor
