nedjelja, 31. svibnja 2015.

Može li se mrziti grijeh, ali ne i grešnika?

C.S. Lewis u Mere Christianity zapisuje;

"Sjećam se učitelja kršćanina koji su mi davno rekli da moram mrziti loša djela čovjeka, ali ne mrziti lošeg čovjeka; ili, kako bi rekli, mrziti grijeh ne grešnika. ... Prije sam mislio da se radi o smiješnoj distinkciji, cjepidlačenju: kako bih mogao mrziti ono što je čovjek učinio, a ne mrziti čovjeka? Godinama kasnije palo mi je na um da postoji jedan čovjek kojem sam to radio čitavog svog života – točnije sebi.. Koliko god da mi se nije sviđao moj vlastiti kukavičluk, ili umišljenost ili pohlepa, nastavio sam voljeti sebe. Nikada nisam imao niti najmanjih problem s time. Zapravo razlog zašto sam mrzio te stvari je bio taj što sam volio čovjeka. Samo zato što sam volio sebe, bilo mi je žao što sam shvatio da sam vrsta čovjeka koji čini takve stvari. "

***
Chesterton u Pravovjerju (pišući o tome što je kršćanstvo uspijelo postići);

"...dokle god je čin oprostiv čovjeku se može oprostiti. To je, dakle, racionalno pa čak i okrepljujuće; no to je razvodnjavanje problema. To ne ostavlja prostora za iskreni strah od pravde, koji uvelike krasi nevine. A ne ostavlja ni prostora za običnu blagost čovjeka prema čovjeku, koja je tako očaravajuća u milosrdnih. Kršćanstvo je ovdje nastupilo kao i prije. Iznenada je mačem razdvojilo jednu stvar od druge. Odijelilo je zločin od zločinca. Zločincu moramo oprostiti i sedamdeset sedam puta sedam zločinstava. Zločin ne smijemo oprostiti uopće. Nije bilo dovoljno što su robovi koji su ukrali vino djelomice poticali na srdžbu, a djelomice dobrotu. Na krađu se moramo ljutiti mnogo više nego ranije, a ipak biti puno ljubazniji prema lopovima no što smo ranije bili. Bilo je mjesta i za gnjev i za ljubav da se raspojasaju. "

***
Vratimo se još jednom na Lewisa;

"Kada dolazimo do pitanja opraštanja drugim ljudima, djelomice je isto, a djelomice drugačije. Isto je jer, niti ovdje opraštanje ne znači opravdavanje [ispričavanje]. Mnogi ljudi misle da znači. Misle da ako ih zatražite da oproste nekome tko je ih je prevario ili maltretirao da zapravo želite reći da nije bilo prevare ili maltretiranja. Ali kada bi to tako bilo, onda ne bi imali ništa što bi trebali oprostiti. (To znači da se morate potruditi ubiti svaki okus zamjeranja u svom srcu – svaku želju da ga ponizite ili povrijedite.) Razlika između ove situacije i one u kojem tražite Božji oprost je ova; u našem vlastitom slučaju prelagano prihvaćamo isprike, u slučaju drugih ljudi ne prihvaćamo ih dovoljno lagano. Što se tiče mojih grijeha sigurno je (iako ne potpuno) da isprike nisu zapravo tako dobre kao što mislim; a što se tiče grijeha drugih ljudi protiv mene sigurno je (iako ne potpuno) da su njihove isprike bolje nego što mislim. ... Biti kršćanin znači oprostiti neoprostivo, zato što je Bog vama oprostio neoprostivo.

To je teško. Možda nije teško oprostiti jednu veliku povredu; ali oprostiti neprestane provokacije svakodnevnog života – stalno opraštati šefovanju svekrve, maltretiranje supruga, prigovaranje žene, sebičnost kćeri, prevare sina – kako možemo to činiti? Mislim da samo prisjećanjem na ono što kažemo u našim molitvama svake večeri "Oprosti nam duge naše kao što mi opraštamo dužnicima našim." Nije nam ponuđen oprost ni pod kojim drugim uvjetom. Odbiti to znači odbiti Božju milost za nas."

PS

Opraštati ne znači odobravati. Predanje potpunom dobru druge osobe (ili sebe) ne znači odobravati zle stvari koje čini, upravo suprotno.

Zakonske posljedice (primjerice ubojstva) su drugo pitanje.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana