utorak, 5. svibnja 2015.

Što očekivati u društvu u kojem nitko ne očekuje djecu?

Iako nisu posebno razrađena, objavljujem par razmišljanja o demografiji i mogućim posljedicama niske stope fertiliteta. Sadržaj posta;
  • Predavanje What to Expect When No One's Expecting
  • Dakle, što očekivati kada nitko ne očekuje?
  • Kritika Lasta
  • Tko uopće ima više djece?
  • Kako se baviti problemima demografije?
  • Završne misli
***

Jonathan Last, autor knjige What to Expect When No One's Expecting održao je predavanje pod istim nazivom,video predavanja možete pogledati ovdje (70min, yt). (Predavanje je nešto neformalnije s pokušajima humora, radi se o studentskoj publici.) U nastavku prenosim nekoliko razmišljanja iz predavanja;

01:30 = Fekundofobija (strah od plodnosti, djece, velikih obitelji) je stvarna. Zanimljivo, u današnje vrijeme popraćena je sve raširenijom zoofilijom. Navodi primjer iz svoga susjedstva u kojem je bilo pet poslovnih prostora posvećeno psima, a samo dva djeci. Danas postoje zaklade koje možete ostaviti psima, imate police osiguranja za njih, hotele, kekse koje možete zajedno jesti itd. Prepričava zgodu kada su se vlasnici pasa i roditelji sukobili oko korištenje parka; na kraju je jedan vlasnik psa zaključio u novinama da mu djeca ne smetaju, ali je potrebno odvojiti jedan dio parka za djecu tako da ne smetaju psima. [Vjerujem da barem dio vas prepoznaje nešto čudno u takvom razmišljanju. Podsjetilo me to na plakate obiteljske stranke i reakcije koje su uslijedile. Općenito je zanimljiv obrat u kojem ljudi toliko brinu o životinjama, neki u tome prepoznaju psihološke kompenzacije.]

05:00 = Spominje Erlicha i njegova predviđanjima iz sedamdesetih o nadolazećoj katastrofi koja su se pokazala potpuno pogrešnim iako su uvjerila mnoge.

07:00 = Demografi su se pitali što dovodi do niske stope fertiliteta, što to u liberalizmu izaziva taj učinak, ali uskoro su shvatili da je niska demografija sveprisutna, javlja se u društvima različitih povijesti, vjerovanja i uvjeta.

08:00 = Ukupna stopa fertiliteta u SAD-u je 1.93; ali za srednju klasu iznosi 1.60. Ponašanje srednje klase je bitno jer povijesno vrijedi da, po pitanju broja djece, ostali prate što radi "srednja klasa". [Nisam potpuno shvatio o kojem efektu govori, čini se da nije onaj poznati o praćenju elite. Inače, trenutno u SAD-u brak i obitelj imaju važnost u višoj klasi, u srednjoj ne baš, a u nižim slojevima je raspad sustava.]

10:00 = Fertilitet u Kini iznosi 1.54.Podatak koji govori puno o tome kako amerikanci razmišljaju o djeci. [Dakle Kina koja ima politiku jednog djeteta i koja na različite načine sprečava rađanje djece, ima samo 0.06 djeteta manje od amerikanaca srednje klase.]

12:00 = Pokazuje grafove distribucije starosti u populaciji. Problemi sa starom populacijom; javni dug, održivost gospodarskog rasta, porezni pritisak na mlađe itd. [Oni koji toliko govore o "održivom razvoju" ne brinu nimalo o održivom razvoju populacije.]

16:30 = Potencijal generacijskih sukoba. U Japanu koji ima katastrofalnu demografiju ministar otvoreno kaže da bi se stari ljudi trebali požuriti i umrijeti. Nabraja faktore koji su, u SAD-u, doveli do manjeg fertiliteta; smanjenje stope mortaliteta, posvećenost školovanju, dugovi zbog školovanja, spori rast standarda srednje klase... [Navedene stvari su malo sumnjive, kasnije to komentiram.]

20:00 = Jedan od očitih faktora je i seks. Prije su brak, seks i djeca bili povezani. Bilo je iznimaka, ali to je manje više vrijedilo za sve. Nestankom te povezanosti, dolazi do niza promjena; u SAD-u se danas gotovo polovica prvorođene djece rađa van braka.

22:30 = Prosječno doba upuštanja u odnose se spušta sve do 16 godina, a doba sklapanja braka se diže do 28 godina. Kultura drastično razdvaja te dvije stvari koje su [bile] povezane.

24:30 = Nismo više povezani s bližim društvom, nismo povezani s obitelji. Brak, djeca i seks više nisu povezani; imamo samo sebe u središtu. Imanje djece postaje stvar samoostvarenja, nešto što činite zbog sebe. Slično se događa diljem svijeta; Iran, Singapur, Švedska; što je zajedničko?

26:00 = Objašnjava da su djeca skupa, zahtijevaju vrijeme... Za monetarni uspjeh se najviše isplati marljivo raditi i ne imati djecu. Mirovinski sustav također poručuje da djeca nisu bitna za starost. Vlada poručuje da ne morate imati djecu, ona će se za sve pobrinuti... [Nudi dosta depresivnu sliku roditeljstva što su mu zamjerili u jednom intervjuu, ali to ću isto komentirati kasnije.]

30:00 = Kada pitate muškarce i žene koji je njihov idealni broj djece dobijete, iznenađujuće ili ne, gotovo isti broj, i taj se broj u americi nije značajno mijenjao kroz zadnje dvije generacije. Ipak, unatoč tom idealnom broju, parovi ga ne dostižu.

31:15 = Vlasti pokušavaju pomoći parovima da postignu željeni broj djece; ali sve se pokazalo neuspješnim. Još u antičkom svijetu su postojali porezi na neženje - neuspješno, Staljin je davao medalje za majčinstvo - neuspješno. Ljevičarska rješenja (Švedska, Francuska) nude vrtiće za sve i slično, ali ni to nije uspješno; Konzervativna rješenja nude različite porezne olakšice; U Singapuru dobivate novce za svako dijete, dobivate lakši pristup stanovanju, različite poticaje, zemlja je društveno konzervativna; ali bez rezultata.

35:40 = Japan ima neobične ideje, robot dijete koje bi trebalo potaknuti parove da imaju djecu i slično. Ukratko, različita društva isprobavaju svašta, postoje ozbiljni pokušaji – i neki ne toliko ozbiljni, ali izgleda da svi ti pokušaji manje-više ne funkcioniraju. Njemačka gubi stanovništvo.

40:00 = pitanja i odgovori; Postavljeno mu je pitanje o tome što se dogodilo sa zabrinutošću oko prenapučenosti; Odgovor, čak i ljevičarski demografi ne brinu o tome, shvaćaju da nema te opasnosti, nema opravdanja za bojazan o prenapučenosti koja je postojala kroz posljednja stoljeća – suprotno očekivanjima nekih; povećava se BDP, povećava se životni vijek, pada cijena roba...

46:00 = Danas ljudi provode puno više vremena baveći se djecom. To podrazumijeva očeve, ali i zaposlene majke; danas zaposlena majka troši više vremena na bavljenje djecom nego što su to činile majke kućanice u šezdesetima . Kada uzmemo u obzir da imamo manje djece, na kraju dobijete jako puno vremena po djetetu – "helikopter roditeljstvo". [Odgajanje pod "staklenim zvonom"]

53:00 = Odgovara na pitanje o pozitivnim učincima demografske tranzicije. Oni naravno postoje, značajni su u prvoj fazi, ali radi se o kratkotrajnoj dobiti. Dugoročno dolazi do problema. Bogate države to još mogu nekako riješiti, ali što sa siromašnim starim državama? Što s Kinom koja sve donedavno nije imala problema s ubijanjem svojih građana?
[kraj]


Dakle, što očekivati kada nitko ne očekuje?

Suprotno onome što bi očekivali iz naslova, nije posvetio toliko pažnje posljedicama niskog fertiliteta odnosno starenja stanovništva. Očekivao sam više hrabrih predviđanja što će se događati. Posljedice je teško predviđati, ali možemo nagađati o nekim stvarima.

Navodi neodrživost gospodarskog rasta, sve veća izdvajanja za stariju populaciju, rast javnog duga odnosno oporezivanje mladih i slično. Iznosi podatak da u SAD-u trenutno postoje tri zaposlena na jednog umirovljenika, uskoro će biti dva zaposlena na jednog umirovljenika što znači veliki porast oporezivanja zaposlenih s obzirom na današnju stopu kako bi nadoknadili razliku. U Hrvatskoj je taj broj gotovo jedan na jedan.

Također navodi druge promjene u društvu, povezane su s ekonomijom ali nisu toliko zanimljive zbog ekonomije. Spominje sukob generacija, postoji li potencijal da se taj sukob konkretizira na neki način? (Iako je vjerojatno mislio na mlade koji ne žele plaćati poreze u korist starih, odnosno otplaćivati njihove dugove, može se dogoditi suprotno. Postoje neki ljudi koji imaju pogrešno poimanje ekonomije i misle da je malo djece dobra stvar jer će ostati više novca za penzije koji se ovako se troše novci na dječje potrebe. Širenjem kontracepcije neki su se pitali može li se dogoditi da jednoga dana vlada jednostavno kaže "nema djece par godina", ili "ograničavamo broj djece" i slično – možda neke dozvole/certifikati za imanje djece. Ne bih razrađivao tu mogućnost, ali mislim da bi se rijetki bunili protiv toga. Ne bi bilo potrebno puno marketinga da se takvo što prihvati – svi argumenti protiv bi se odbacivali u ime sekularnosti, ovo je dvadesetprvostoljeće, ne možemo dopustiti ljudima da imaju djecu bez ikakve državne kontrole, nije ovo srednji vijek. Zanimljivo u demokraciji, jednom kada skupina penzionera dobije glasačku premoć ne možete joj ništa, izglasava si penzije i poreze mladima, i to je to.)
Pokušat ću u nastavku spomenuti neke od društvenih posljedica malog broja djece koje mi padaju na pamet, pritom ne mislim na ekonomske posljedice, probleme imigracije i slično;
Počeo je predavanje pričom o tome kako su ljubimci zamijenili djecu, jedna od posljedica malog broja djece u društvu. Društvo prestaje biti "djecocentrično".Otvaraju se parkovi za pse, ne za djecu. Ljudi pokreću poslove koja brinu o životinjama ne djeci. To navodim samo da bih ukazao kako se mijenja društvena klima, društveni zahtjevi i ponuda - nisu bitni psi, nego je bitna činjenica da okolina, svjesno ili nesvjesno, postaje "neprijateljski" raspoložena prema djeci. Čitav grad je uređen drugačije. Djeca nisu poželjna odnosno nitko niti ne misli na njih.

Ljudi koji imaju djecu razmišljaju drugačije od ljudi koji nemaju djecu. Roditelji su svjesni da moraju zaštiti djecu od vanjskog svijeta, moraju paziti što se događa u njihovom domu, ali također svojim izborima oblikuju vanjski svijet i društvo kako bi se njihovo dijete moglo razviti u moralnu osobu. Roditelj će paziti što unose u svoj dom, što propagiraju mediji i što prikazuje televizija. (Očito, ne vrijedi za sve roditelje.) Ljudi bez djece ne shvaćaju sve potrebe i probleme roditelja. Pritom ne mislim da su zlonamjerni, nego im neke stvari niti ne padaju na pamet. Razvija se takva kultura da ljudi na probleme koje imaju roditelji više djece jednostavno odgovaraju tko im je kriv što imaju toliko djece. (Tu možda možemo vidjeti utjecaj različitih psiholoških efekata. Primjerice često se događa da mladu ženu na pobačaj nagovara upravo njena majka koja je sama imala pobačaj.) U kulturi bez djece, onima koji žele djecu je teže imati djecu, ne postoji razumijevanje – nego zapravo osuđivanje – okoline, nema podrške.

U društvu bez djece, bitni su samo odrasli. Konzervativna slika društva kao nečega što je određeno sadašnjom, prošlom, ali i budućom generacijom gubi svoj smisao, zašto bi se žrtvovali za novu generaciju? Zašto ne bi sve promijenili na vlastitu korist i užitak, sve postaje ugovor i eksperiment među živima, bez uzimanja u obzir iskustva prijašnjih generacija i očekivanja sljedećih.

Sve to ima veliki utjecaj na ponašanje i očekivanje mladih. Zapravo se radi o začaranom krugu u kojem očekivanja i zahtjevi ljudi oblikuju društvo koje zauzvrat oblikuje njihova očekivanja i zahtjeve. Unatoč tome što će se neke feministice žaliti na patrijarhalno društvo i kapitalizam, nije jasno na što se točno žale. Demografski podaci ne upućuju na stvari o kojima stalno govore. Iako je postojala faza određenih vrsta feminizma u šezdesetima, hipi pokret i slično, koja je cijenila majčinstvo, brigu za djecu i obitelj, danas su feministice najbolji kapitalisti (u onom negativnom značenju). Službeni cilj, kojeg potiču i javne vlasti, je da žene misle (samo) na karijeru. Idealna žena nema drugih obveza osim posla, cilj u životu joj je napredovati u korporaciji, ona ne sluša svog muža nego samo šefa (idealno šeficu), ona ne brine o djeci nego brine samo o svojim klijentima. Ako žena ne traži karijeru onda joj se nabija osjećaj krivnje.

Očekivanja od mladića – i očekivanja mladića, su također promijenjena. Društvo ne očekuje da preuzme odgovornost i da brine o svojoj ženi i djeci nego da troši na sebe i svoje užitke. Mladići nisu odrasli i zreli, a to znači da nisu niti za brak. Ali odrasli i zreli mogu postati samo ako preuzmu odgovornost, to nije nešto što se događa samo od sebe. (Statistike pokazuju da očevi zarađuju više od samaca. Iako dio toga možete pripisati činjenici da oni koji zarađuju više postaju očevi, vrijedi da su očevi spremni duže raditi, rjeđe će dati otkaz, lakše će ih zaposliti jer su, barem u pretpostavki, odgovorniji itd. Očito, postoje iznimke, ali govorimo o prosjeku, ne nekim posebno motiviranim pojedincima.)

Ljudi počinju osjećati krivnju što se stalno ne zabavljaju, osjećaju da nešto propuštaju. Žene počinju osjećati krivnju što žele obitelj, što zapostavljaju karijeru radi djece. Muškarci se pitaju što sve propuštaju posvećujući se obitelji. Sve je to povezano i s nedostatkom motivacije, prije bi obitelj - uz religiju i preživljavanje, bila veliki motivator u životu, a sada takva motivacije nedostaje u životima ljudi. (Možda će mladić ili djevojka par puta godišnje morati odgovoriti na nečije pitanje kada će stupiti u brak ili imati djecu, ali to nije pritisak/poticaj kojeg sami osjećaju, upravo suprotno.)

Možete reći da karikiram. Očito u našem, kao i svakom drugom društvu, postoje mladi muškarci i žene koji traže zajednički obiteljski život, a problemi koje imaju su ekonomske prirode itd. Ali ne govorim sada o tome, govorim o tome što se događa – i što će se događati - u društvu u kojem djeca gube na važnosti, uvijek postoje i postojati će dijelovi populacije s drugačijim vrijednostima, ali o tome kasnije.

Bitno je primijetiti da u društvima koja nisu otvorena prema djeci mladići i djevojke koji žele obitelj nailaze na problem kako to ostvariti. Društvo je puno više od apstraktnih ideja. Iako je želja tih ljudi iskrena, nedostaje im podrška obitelji i šireg društva. Ne govorim o nekoj zakonski propisanoj pomoći, nego o društvenim pritiscima i poticajima na pojedinca da živi takvim životom. Postoje stvari koje je teško, zapravo nemoguće, otkriti sam za sebe; mladići i djevojke moraju naslijediti određene iskušane obrasce ponašanja koji će im omogućiti da formiraju, razvijaju i održe zajednički život. Brak je nekoć ima puno veću važnost, predstavljao je egzistencijalni skok, zavjet jedno drugome, nije se radilo samo o prolaznom ugovoru, mladić i djevojka bi vjenčanjem dobili nove mogućnosti i nove obveze, novi status u društvu. Vjenčanje je bilo obred prijelaza, a ne prilika da organizirate dan koji će biti posvećen i prilagođen samo vama i vašim željama – bez ikakvog osvrta na realnost, tradiciju i zajednicu. (Naravno, smatram da sve to još uvijek vrijedi, ali razumijevanje toga se izgubilo u društvu.)

Bitno je da društvo shvati, promovira i pomaže ljudima ispravno shvaćanje braka – i djece. Nijedan brak nije otok.

Tretman trudnoće također dobro ilustrira promjenu. S jedne strane trudnoća se tretira kao bolest, nešto što je apsolutno nužno spriječiti i nikada nije prerano naučiti djecu o opasnostima, a s druge se o njoj govori kao nekom vanrednom događaju koji se nikada prije nije nikome dogodio u povijesti – i to je djelomice točno, barem u percepciji, manje djece je očito rezultat manje trudnica, a to znači da ljudi nisu niti u kontaktu sa trudnicama, jedinac, sin roditelja jedinaca, u obitelji nikada nije ni čuo za trudnicu. I naravno da je trudnoća "vanredni" događaj – nova osoba koja raste unutar žene, ali je također i "redovni" događaj, nešto što se prirodnim tijekom događa, tako nova ljudska bića dolaze na svijet. (Za ovu primjedbu sam inspiriran jednom blogericom.)

Svijet u kojem ima malo djece znači da odrastamo bez braće i sestara, bez bratića i sestrična. Ne postoje tete i stričevi. Jedan suvremeni moralni filozof se pita; koja je uloga teta u današnjem svijetu, u odgoju djece? To sve znači da ne postoje niti obiteljska okupljanja, ne družite se s ljudima s kojima ste prisiljeni družiti se. Nije teško u tome vidjeti pozitivne stvari, ali bitno je pronaći se u situaciji u kojoj se družite s ljudima koje inače ne bi izabrali, možda se ne slažete s njima u mnogim pitanjima, ali ste dio iste zajednice, morate pronaći način kako razriješiti svoje sukobe, kako živjeti s njima i prolazite životne trenutke u njihovoj blizini. Ovim kratkim razmišljanjem Vam želim skrenuti pozornost na jedan jako bitan fenomen koje nije lagano opisati, ali vjerujem da je jako bitan. Ljudi u malim zajednicama žive raznolikije živote nego ljudi u velikim zajednicama. U velikim zajednicama Vi sami odabirete s kim ćete se družiti, u malim zajednicama već vam je određeno s kime ćete se družiti. U klanu živite jer imate isto podrijetlo, a u kliki živite jer ste odabrali ljude poput sebe. U SAD-u primjerice govore o novoj aristrokraciji, mladići koji odlaze na najbolja sveučilišta sklapaju brakove s djevojkama koje su također završile ista sveučilišta, direktor neke tvrtke izlazi sa odvjetnicom koju je upoznao surađujući na milijunskom ugovoru. Ne postoji druženje s ljudima koji ne pripadaju vašem profesionalnom krugu, ili koji ne dijele vaše vrijednosti. (Možda imate impresivan broj poznanika s kojima se možete svaki vikend opijati, ali takvo opijanje je unatoč mnoštvu osamljeno iskustvo.) Pretpostavljam da je navedena promjena veliki razlog u razvodima, odnosno u težem formiranju brakova, ljudi nisu naučeni, i nisu spremni, podnositi tuđe hireve – zašto trpjeti nekoga tko se ne slaže s vama u svemu i tko će od vas zahtijevati neke žrtve? Navedene promjene su možda više problem velikih gradova i individualizma, ali je u određenoj mjeri je sigurno povezan s raskidanjem obiteljskih veza, ili tek manjim obiteljima.

Činjenica da je društvo "neprijateljski" raspoloženo prema djeci također znači da nestaje i međugeneracijska povezanost, mladi ljudi se ne mogu osloniti na pomoć roditelja i slično. To sve znači da nestaje "obiteljska usluga", ono u čemu Vam je prije pomagala obitelj sada morate tražiti na tržištu, a to često znači i državno uplitanje odnosno preuzimanje kontrole. U prošlom postu sam spominjao predavanje u kojem jedan predavač spominje obitelj kao "tehnologiju" koja nestaje u društvu. Obitelj je u stanju proizvesti dobra i pružati usluge koje je teško, odnosno nemoguće proizvesti na druge načine, gubitak bračne kulture predstavlja ozbiljan problem za sve faktore društva.

(Sve navedeno je zapravo i uzrok i posljedica malog broja djece. )

Ipak, najvažnije što gubite u društvu s malo djece su upravo ona - djeca. Kako vrednovati one koje nema? Kako prepoznati nedostatak njihovog doprinosa? Čak i običan osmijeh djeteta na ulici.


Kritika Lasta

U prijašnjim generacijama sve je bilo usmjereno na djecu; roditelji su, i društvo, bili usmjereni slijedećim generacijama, pazili su koje vrijednosti postoje u društvu i kulturi, naporno su radili i odricali su se kako bi sljedećoj generaciji bilo bolje – sljedeća generacija je imala jednak, ako ne i veći prioritet. Unatoč toj djecocentričnosti, djeca nisu bila u centru pozornosti. Danas, ljudi koji imaju djecu o njima brinu više nego ikada i troše na njih više nego ikada. Ljudi imaju djecu kao neku skupocjenu stvar, ulažu punu u nju, ali je imaju samo ako si je mogu priuštiti – i pritom stavljaju veliku cijenu. Radi se o bitnoj promjeni koja značajno utječe na demografiju jer čak i oni koji žele djecu boje se hoće li im moći priuštiti sve ono što se danas očekuje, ne samo materijalno nego i vremenski. Možete čak čuti osudu velikih obitelji jer se majka i otac, navodno, ne stignu posvetiti toliko svakome djetetu. (Mogli bi pomisliti da su osude rezervirane za obitelji koje ne stoje ekonomski najbolje, ali sjećam se članka o jednoj od najbogatijih poduzetnica britanije koja ima osmero djece, nisu svi komentari bili ugodni.)

Posljednja primjedba je uvod u kritiku predavanja. Problematičnim mi se čine tri stvari koje spominje Last; (I) idealni broj djece, (II) srednja klasa si ne može priuštiti djecu, (III) roditeljstvo je izuzetno zahtjevno i depresivno.

Idealni broj djece (što nije isto kao i očekivani broj djece) je u americi veći od stope održivosti. Općenito je u svijetu dosta nizak, ali ni taj broj parovi ne ostvaruju. U prosjeku razlika između idealnog i ostvarenog nije toliko velika, ali zapravo se radi o tome da dio žena ima manje djece, a neke više, pa u prosjeku ispadne da su relativno blizu (svog) idealnog broja. Taj broj se razlikuje kroz život, mladi bračni par koji ima malu djecu možda neće željeli još djece, ali taj isti par kada im odrastu djeca će žaliti za propuštenim prilikama i slično. Last tvrdi da država treba pomoći parovima da ostvare svoj idealni broj. Problem kojeg ja vidim je u očekivanjima o kojima sam pisao. Onaj dio populacije koji ne ostvari svoj idealni broj su većinom obrazovane žene, dakle iako žele djecu, posvetile su se karijeri i zapostavile obitelj. To ne mora biti planirano nego su jednostavno imale nerealna očekivanja. Nisam siguran što sve taj "idealni broj" podrazumijeva, ali imam osjećaj da je problem njegova ostvarivanja veći nego što se čini – nešto što ne možete riješiti jednostavno državnom potporom.

Last spominje neke smiješno velike brojeve kada govori o cijeni odgoja djeteta. Konkretno spominje milijun dolara što je ekvivalent šest kuća. Koliko god da su djeca skupa, za milijun dolara im možete priuštiti najbolje stvari i najbolje obrazovanje, uključujući skupu školarinu na uglednom sveučilištu. Broj je sigurno pretjeran jer sa toliko novaca četveročlana obitelj može živjeti u americi dvadesetak godina. (Postoje jako skupi gradovi, ali u nekom normalnom gradu bez skupih školarina, ne možete doći do tako velikog iznosa.)

Last općenito nudi jednu skupu, depresivnu i tešku sliku roditeljstva. To je donekle točno, postoje ljudi koji bi prošli bolje u karijeri da nemaju djecu, ali nije sve u karijeri. Primjerice jedan profesor ekonomije ispričao je svojoj kolegici da će u razvodu tražiti skrbništvo nad sinom, savjetovala mu je da to nikako ne čini jer će mu omesti karijeru. Je li trebao jednostavno napustiti svog sina zbog zahtijeva odgoja kao što mu je to savjetovala visokoobrazovana kolegica? Ljudi su generacijama njegovali tradicionalne vrijednosti koje se danas mijenjaju pomodnim idejama, danas nam nameću "edukaciju" u onim stvarima koje su trajale i preživjele generacijama.

Problem je, prema nekima, što danas ljudi postavljaju djecu u središte – i to ne na ispravno shvaćen način, troše jako puno vremena i jako puno novaca na njih. S obzirom da misle kako je imati djecu toliko zahtijevno i skupo onda odlučuju da niti ne žele imati djecu, ili si je ne mogu priuštiti.

To me dovodi do profesora ekonomije Bryana Caplana, inače libertarijanca, koji je autor knjige "Selfish Reasons to Have More Kids." Caplan, na temelju istraživanja, smatra da ljudi precjenjuju sredstva - vrijeme, novac, trud - koja su potrebna za odgajanje sretne prilagođene djece. Nema potrebe za svim aktivnostima na koje razvozite djecu, ne morate im svaki put skuhati doma večeru i slobodno ih ostavite nakratko pred televizorom, kaže on. Istraživanja nad blizancima pokazuju da roditelji nemaju veliki utjecaj na dječje izglede, različiti programi mogu vašoj djeci dati prednost, ali dugoročno se gubi efekt

To ne znači da nećete odgajati djecu, da ih nećete disciplinirati i postaviti im granice. Stvar je u tome da ih ne morate stalno nadgledati, isplanirati im svaki trenutak dana, niti im morate priuštiti svakakve stvari. Roditelji naravno imaju utjecaj na svoju djecu, primjerice prenose im uspješno vjerska uvjerenja. Također utječu u određenoj mjeri na karakter, ali nemaju bitni utjecaj na druge ishode. (Ovo sve govorim na statističkoj razini.) Poanta je da ne morate toliko (aktivne) pažnje ulagati u njihov razvoj. (Karakter i vrijednosti djeci prenosite nesvjesno kroz svakodnevni život.)

Postoje različite video snimke Caplanovih izlaganja.

Caplan je zapravo protuteža Amy Chuae, autorici knjige Battle Hymn of the Tiger Mother, poznatoj po promoviranju zahtjevnog odgoja koji pred djecu postavlja zadatke i pritisak da uspiju u onome čime se bave. Tko je od njih u pravu? Pa, ja ih samo spominjem, ne preporučam ih nužno.

U Hrvatskoj sigurno postoje ljudi koji bi trebali poslušati Caplana, ali mislim da većinu ljudi muče neki drugi problemi. (Općenito, sve ovo što pričaju Caplan i Last se temelji većinom na podacima za SAD, iako su demografske promjene sveprisutne, postoje fenomeni koji su različiti u različitim društvima -ako se ne varam, u HR zaposlene žene imaju više djece od nezaposlenih i slično.)

Što se tiče velikih obitelji, spomenut ću i izjavu našeg poznatog poduzetnika koji čeka osmo dijete, da je odgoj sedmero djece zahtjevan, ali nije toliko zahtjevan koliko bi mogli očekivati, možda je dvostruko zahtjevniji od odgoja dvoje djece kaže on, ali s vremenom starija djeca postaju dovoljno zrela da mogu pomogati i slično.

(Neću ulaziti u gluposti o prepopulaciji, jer problem koji postoji se zove podpopulacija – makar naše škole promovirale suprotno, ali spomenuti ću da velike obitelji u pravilu žive jednostavnijim životom, ne troše toliko na putovanja i različite nepotrebne troškove. Vjerujem da je izgledno da bogataški par koji ne želi imati djecu troši puno više od mnogobrojne obitelji, nešto poput ekologa koji putuju diljem svijeta i svojim sastancima troše više energije nego što je navodno čuvaju.)

No, još jednom, ovo što priča Caplan se više odnosi na one koji mogu imati, ali ne žele imati (više) djecu. (To uključuje i one koji misle da ne mogu.)


Tko uopće ima više djece?

Dakle ljudi diljem svijeta prestaju imati djecu, koji god da je razlog za to. Radi se o ozbiljnom problemu koji ima ozbiljne posljedice po društvo. Ipak, nećemo odumrijeti kao vrsta. Pojedini narodi će odumrijeti, a za njihove penzije će raditi imigranti. (Znači li to da su zapadnjaci "free rideri", eksploatiraju siromašne narode, uzimaju im najbolje ljude kako bi radili njima za penziju? Jedni narodi se žrtvuju i odgajaju djecu, drugi troše na sebe i očekuju da će netko u budućnosti doći i raditi za njih. Ne tvrdim da je odgovor da, nego samo sugeriram onima koji ne žele djecu jer su protiv eksploatacija, uključujući i eksploatacije majke zemlje.)

Kao što ne pišem o samim ekonomskim problemima vezanim uz nisku stopu fertiliteta – najočitiji problem mirovinskog sustava, tako ne pišem ni o imigraciji do koje dolazi kako bi nadomjestili djecu koju ne rađamo. Imigracija se sve češće kod nas promovira kroz medije, postoje reklame na javnom radiju i televiziji o nužnosti prihvaćanja imigracije. Imigracija donosi svoje izazove – i povezana je sa spomenutim druženjem s istomišljenicima. Imigraciju često promiču ljudi koji se možda kreću u "multikulturalnim" krugovima, ali se kreću u krugu ljudi koji misle poput njih. Zamislite nekog znanstvenika, ili novinara, koji surađuje s različitim institutima i putuje po konferencijama, sigurno je upoznao ljude različitog podrijetla i može pomisliti kako je to sjajno – ali on je upoznao iste ljude, svi ti ljudi rade iste stvari kao i on, možda samo imaju drugačiju kuhinju. (Inače, zašto je argument za imigraciju postojanja raznih kuhinja?) Problem imigracije je složeniji od toga da dovedete top studenta na svoj institut.

Ostavit ćemo po strani pitanje imigracije i različite stope fertiliteta među narodima. Zanimljivija je razlika stopa fertiliteta unutar naroda. Nisu svi u populaciji isti, kako predvidjeti koliko će netko imati djece? Ako morate pogađati koliko netko ima djece, a imate pravo na samo jednu informaciju, onda ćete izabrati religioznost; ako znate da netko barem jednom tjedno odlazi na vjerske službe onda znate da ima više djece od prosjeka, i više djece od potrebne stope za održivost populacije. Istina, i na njih je demografska tranzicija djelovala tako da taj broj djece nije toliko velik, ali obitelji s tri ili četiri djeteta nisu rijetke.

Postoje nekoliko religioznih skupina koje su posebno plodne što je navelo neke na zaključak kako će religiozni naslijediti Zemlju. Sjećam se izjave predstavnice britanskih humanista koja je izrazila zabrinutost što vjernici imaju više djece, a to znači da budućnost nede u smjeru liberalnog sekularizma ili čega već. Mislim da to djelomice objašnjava i stalne pokušaje ljevičarskog preuzimanja školskog sustava i općenito provođenje društvenog inženjeringa nad narodom.

Dakle, postoje razlike u fertilitetu među podpopulacijama u društvu.


Kako se baviti problemima demografije?

Kada bi pokušali definirali uspješno društvo onda bi održivost sigurno bio jedan faktor; društvo koje izumire teško možemo smatrati uspješnim. Ako sutra rasprodate sve, nasljedstvo ili nešto što ste sami stvorili, i zatim par mjeseci/godina "živite kao milijunaš" nećemo vas smatrati posebno uspješnim jer smo svjesni da ćete potrošiti sav kapital i neće Vam ništa ostati. Slično se, prema meni, događa na razini društva. Postoje društva koja se promovira kao uspješna, ali nisu u stanju održavati svoju populaciju. Nešto je tu pogrešno.

Moje razmišljanje o demografiji je oduvijek bilo da se radi o svjetonazorskom problemu, rezultatu razmišljanja o životu i našem poslanju na ovome svijetu. Postoje različiti društveni pritisci ugrađeni u to, ali oni su povezani s prethodnim.

Iako postoje mladići i djevojke koje traže brak i žele djecu, često im nije lagano pronaći odgovarajućeg partnera. (Za njih, različita oslobađanja – društvena i seksualana – nisu donijela ništa novo, nego su ih samo lišila trajnih vrijednosti. Shvaćaju da je borba protiv "repesije" bila zapravo borba protiv moralne discipline.) Iskrivili su se i odnosi između spolova i želje odnosno očekivanja samih ljudi, i po pitanju života općenito i po očekivanju budućeg partnera. Ne radi se o tome da netko pojedinačno namjerno krivo razmišlja, nego je tako formiran kroz društvo.

Naravno, netko će u prvi plan postaviti ekonomske probleme, ali mislim da su i oni uvelike povezani s ovime što sam ranije naveo. Ne želim negirati da se pojedinci i parovi nalaze u teškoj ekonomskoj situaciji, nego želim reći da su ljudi prije imali djecu u puno težim uvjetima. Ne možete kriviti samo ekonomiju kada nam se standard nevjerojatno povisio kroz zadnjih par stoljeća, danas si prosječan čovjek može priuštiti stvari koje donedavno nisu bile dostupne niti kraljevima.

Koji god da je razlog demografskih promjena, želio sam naglasiti da ne očekujem puno od državnih poticaja – ili bilo koje druge takve promjene. Posebno kada istovremeno država provodi niz programa kojima slabi bračnu kulturu.

Nažalost, podaci se slažu s mojim razmišljanjem, postoje različiti programi potpore, ali općenito su nesupješni. U pravilu postoje dva pristupa. Konzervativni i socijalistički. Konzervativni pristup se oslanja na davanje poreznih olakšica i oslobađanja od različitih nameta za one koji imaju djecu kako bi obitelji ostalo više sredstava. S druge strane, socijalistički programi žele da država obavlja funkcije obitelji, uvođenje vrtića i slično.

Postoji i davanje novaca za svako dijete i slične poticajne mjere. To svrstajte kamo želite, nije bitno.
(Pretpostavljam da će netko reći daje svako poticanje demografije konzervativno, i da nam je potrebna imigracija.)

Moje rješenje bi valjda bilo konzervativno-reakcionarno. Konzervativne bi bile već spomenute porezne "povlastice" (i općenito umanjivanje poreza), a reakcionarno bi bilo ukidanje različitih propisi koji otežavaju i poskupljuju imanje djece. Primjerice ne smijete ostaviti dijete na čuvanje kod susjede nego ona mora imati posebnu diplomu, mora imati otvoren obrt, morate dio plaćati državi itd.; kao što ćete vjerujem prepoznati, to poskupljuje, često i onemogućava, mogućnost čuvanje. Otvaranje vrtića je izuzetno teško i praktički nemoguće zbog niza regulacija – otvoreni vrtići su skupi jer svi zahtjevi poskupljuju rad vrtića, ne postoje privatne škole, nema mogućnost školovanja kod kuće itd. Inače, s obzirom da su sve škole i vrtići javni, to znači da se financiraju iz poreza, a to znači da te poreze netko mora platiti – roditelji, a to znači da oba roditelja moraju raditi kako bi im nešto ostalo nakon što plate poreze, a to znači da im netko mora čuvati djecu, itd. To je samo jedan primjer. Vjerujem da ekonomska analiza svih tih učinaka nije nimalo jednostavna. (Zalažem za slobodniji ekonomski sustav koji bi općenito pojeftinio život – i olakšao ljudima da si pronađu poslove kojima bi mogli popunjavati kućni budžet, ne neke pojedinačne promjene.)

Što bi onda država trebala činiti? Pa, moje konzervativno-reakcionarne promjene su dosta sveobuhvatne, nemam prevelike vjere u mala poboljšanja. Naravno, ona pomažu. Postoje mlade obitelji koje se ne nalaze u najboljoj ekonomskoj situaciji, i neka im se pomogne – nije da se mene išta pita. Možda bih preferirao da im se općenito prestane uzimati, a ne da im se da nešto što im se prije oduzelo, ali i to ima svojih problema. (Iako razni poticaji mogu pomoći u obiteljskom životu, skrbničke države zapadnih zemalja pokazuju upravo suprotno, dolazi do potpunog raspada obitelji uplitanjem države. Potreban je veliki oprez pri tome kakvo točno ponašanje promoviramo i potičemo, iako se neke stvari mogu činiti "suosjećajnim" zapravo rezultiraju većom štetom.)

Inače, mlade obitelji su u lošijoj situaciji jer su mlade; muškarci i žene koje su na početku života, nemaju iskustva, nemaju kontakta, s vremenom će napredovati i zarađivati više. (li bi to barem tako bilo kada ih sustav ne bi gušio. Mladi otac koji ima tisuću eura plaće postaje supertbogataš koje je potrebno odmah uzeti pola prihoda. Mlade obitelji se djelomice oslanjaju na pomoć starijih generacija, to je oduvijek bilo tako. Ne možete netko na početku svog života zaraditi za sve. Često čujete da si danas mladi čovjek teško može priuštiti stan, auto ili što već. Pa kada je to uopće bilo moguće (na održiv način)?

E sad, postoje libertarijanci koji će reći da ne smijemo ništa poticati, čak niti kroz manje poreze – jer je to vrsta poticaja koja nije svima dostupna. Biti će jako ljuti ako sugerirate da bi očevi trebali plaćati manje poreza od samca koji troši samo na sebe – to bi bilo poticanje jedne stvari na štetu drugih. Još ako taj samac spada u neku od danas popularnih "skupina žrtvi" pravi libertarijanac će doživjeti napadaje jer, prema njemu, fašističko društvo promiče jedan način života kao bolji od drugog. Ne bih se zamarao previše s time.

No, možda ipak možete uvjeriti libertarijance, dakle one koji smatraju da država treba financirati samo sudstvo, policiju i vojsku. Stvar je jednostavna, otac (i majka) dobiva poreznu olakšicu jer on odgaja buduće sudce, vojnike i policajce. Vojska je potrebna, neki će plaćati porez u novcu za održavanje sustava, neki će svoj "porez" platiti djelomice kroz plaćanje odgoja novog vojnika. Ne znam koliko je to uvjerljivo libertarijancu, vjerojatno nije. Moglo bi se to drugačije formulirati da izgleda pristupačnije – ali nema potrebe za spekulativnim argumentima o nepostojećem sustavu.

(Inače, postoje dobri roditelji plemenitih namjera koji su se našli u teškoj ekonomskoj situaciji, zaslužuju našu pomoć, ali to nije toliko stvar demografije, ne može biti, nego općenito pomaganjima onima kojima su se dogodile nesreće u životu. )

Najkraće rečeno, moje rješenje je promocija bračne kulture. Pritom ne mislim na dijeljenje pamfleta o važnosti obitelji, ili održavanje zanimljivih predavanja i seminara, nego na prepoznavanje ispravne uloge braka i obitelji u društvu. Postavljanje braka i obitelji na poziciju koju zalužuju. Postoje političari koji govore o važnosti obitelji, ali su sve odluke uklonili iz te obitelji.


Završne misli

Post je u svom počeku bio kraći, ali svaki pokušaj da objasnim nešto, da sažmem samo je proširivao stvar. O demografiji sam odlučio pisati jer mi se čini da rješenja koja se nude u medijima ne funkcioniraju. Post je zapravo nešto dulji način da napišem kako demografski planovi obnove ne funkcioniraju.

Ne djeluju niti inspirativne poruke da moramo rađati djecu kako bi imali za penzije. (Nismo li ušli u EU da riješimo taj problem?) Iz samo-interesne perspektive, zašto bi netko imao djecu kada će ionako imati istu penziju, zašto bi žrtvovao svoje vrijeme i novac kada, po tom pitanju, prolazi isto?

Pročitao sam intervju domaćeg demografa koji prvo govori da moramo osigurati ženi da se što prije nakon poroda vrati na posao, a kasnije se žali na neoliberalni kapitalizam koji uzima sva socijalna prava i slično. Zato sam spominjao feministe kao najbolje kapitaliste. Možda je demograf u pravu, ali nije jasno kako je tjeranje žene da se nakon poroda što prije vrati na posao borba protiv "neoliberalnog kapitalizma". Jedna od najvećih svjetskih kompanija obavijestila je nedavno svoje zaposlenice da ne brinu o osnivanju obitelji i djeci jer će im platiti zamrzavanje jajašca tako da se slobodno posvete poslu, a jednog dana kada – i ako - dođu na bolji poziciju mogu početi razmišljati o djeci i iskorištavanju svojih zamrznutih jajašca (ako treba i putem surogata kojeg će tvrtka platiti).

Postoji još puno zanimljivosti vezanih uz demografiju. U Indiji primjerice prate demografske promjene širenjem dostupnosti TV-a (struje), tako da postoji i taj utjecaj. Postoje rasprave o tome kako kapitalizam/industrijalizacija utječe na obitelji, istina je da je prvo otac "napustio" obitelj i provodio dane radeći odvojen od obitelji, danas oba roditelja rade itd., ali takve optužbe protiv kapitalizma ne objašnjavaju naglu promjenu primjerice između SAD-a 1965. i 2015. godine. Pretpostavljam da je i liberalniji odgoj odgovoran za nižu demografiju, itd.

Želim li svojim razmišljanjima o demografiji reći da bi si svi kao cilj trebali postaviti imanje što više djece je moguće? Pa, ne znam zašto bi netko to zaključio. Želim reći da su djeca nešto što prati normalan životni tijek. Čudna je situacija u kojoj se uopće bavimo rješenjima za demografske probleme i promoviramo sva ta "uspješna" društva koja nam se nude kao uzor, a nisu sposobna održavati svoju populaciju.

Demografi, i ljudi dobre volje, nude rješenja, čini mi se da neka od njih prije odmažu nego pomažu, ali siguran sam da bi isti kada bi pročitali što ja pišem rekli da oni imaju dobra rješenja, da ih je potrebno poslušati. Pa, ne znam. Nisam uvjeren da su problemi ekonomski, odnosno da su rješenja ekonomska (bilo socijalistička bilo slobodnotržišna).

Pronaći rješenje, nema rješenja; besmisleno promišljanje na toj razini. Kakav gubitak vremena, za mene, proučavanje demografije...
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove