ponedjeljak, 18. svibnja 2015.

Zašto su intelektualci ljevičari? - J. Budziszewski

Ljudska bića prirodno žele poznavati istinu. Ne mislim da je tu čežnju moguće iskorijeniti, ali kratkotrajno nije očita, samo zato što se sve vrste drugih čežnji natječu s njom i u svakom trenutku mogu biti jače. Ipak, stvarnost ima svoje načine osvećivanja vjerovanjima koja joj se protive; radi se o sporom procesu, a u kratkom roku se može čak činiti da pogrešna vjerovanja pobjeđuju samu stvarnost.

Neki od motiva nisu toliko suprotstavljeni istini nego su ravnodušni prema njoj. Jedan od takvih motiva je intelektualna taština; Mogu voljeti svoje ideja sam zato što su moje, i protiviti se svakom izazovu. U posljednjem postu komentirao sam običnu žudnju intelektualaca za odobravanjem drugih intelektualaca. Mogli bi pomisliti da su ta dva motiva suprotstavljena, ali daleko od toga. Kada je taština pojedinca progutana unutar taštine skupine, kada svako Ja očajnički želi biti jedan od "nas", dva motiva rade zajedno. Spomenuti motivi su toliko snažna kod ljudi moje profesije da ulažemo ogromne količine energije kako bi se uvjerili da dokazi podržavaju glavne obrise koncenzusa, čak i ako mu se protive. Neslaganje rijetko kad prelazi pitanje detalja.

Ali ništa od ovih motiva ne objašnjava neobičnu sklonost intelektualnog mišljenja u naše vrijeme da se okupi na ljevičarskom kraju političkog spektra. Kako to objasniti? Ako smo u kratkom roku skloni međusobnom konformizmu onda okupljanje nije teško objasniti, ali zašto se ne okupljamo češće na drugim mjestima? Na kraju krajeva, intelektualci nisu ljevičari u svim društvenim porecima. U društvenim poretcima u kojima intelektualci ovise o pokroviteljstvu aristrokracije obično nisu toliko snažni kritičari svojih pokrovitelja.

Ali u našem socijalnom poretku, stvari su drugačije. Iako se nazivamo republikom, zapravo smo tehnokracija u kojoj su stvarni vladari velika i nevidljiva masa stručnjaka. Jedna vrsta ekspertize nalazi se u administrativnim tijelima jer zakonodavci ovih dana ne donose toliko zakone koliko smjernice i ciljeve, koje onda dužnosnici oblikuju u provodiva pravila. Druga vrsta ekspertize nalazi se u sudovima, što se može činit kao potpuno druga stvar, ali zapravo nije. Sudovi, koji djeluju kao neizabrani superzakonodavci, stvaraju norme na gotovo isti način kao i izabrani zakonodavci, ne toliko poručivanjem što treba napraviti nego utemeljivanjem "testova" koji zahtijevaju da se različiti "interesi" moraju "balansirati". Pravo značenje ovih testova se ne formira sve dok ne prođe ruke administrativnih dužnosnika što nas ponovno dovodi do stručnjaka.

U takvom stanju stvari, intelektualci nemaju prava vladanja, čak se mogu predstavljati kao kritičari države. Ipak, uzrok njihove vlastite važnosti ne možete razlikovati od uzroka same tehnokracije jer oni su ti koji obrazuju stručnjaka i pružaju njihovu intelektualnu formaciju. Uz samo nekoliko iznimaka, što je država masivnija i važnija to se intelektualci osjećaju važnijim, i to veće mišljenje imaju o sebi. Stranka države je stranka ljevice, i to je smjer prema kojem naginju.

U gotovo svakom javnom pitanju, intelektualci su skloni baš onim sumnjama i baš onim sigurnostima koje ojačavaju djelovanje vlade ovisno o stručnjacima. Što se tiče stava da je brak prirodna institucija usmjerena nepromjenjivim svrhama, oni su skloni sumnji, jer bi to značilo da bi državno djelovanje trebalo biti ograničeno; A što se tiče stava da neregulirana ljudska aktivnost uzrokuje štetne globalne klimatske promjene skloni su sigurnosti jer to podrazumijeva da bi državno djelovanje trebali proširiti. Što se tiče razmišljanja da je najučinkovitiji program protiv siromaštva vjenčati se i ostati u braku, skloni su sumnji, jer bi to značilo da je moral važniji od društvenog inženjeringa; A što se tiče tiče stava da je najbolji način pomaganja siromašnima vjenčati ih sa samom vladom, skloni su sigurnosti, jer bi to značilo da je društveni inženjering važniji od morala.

Što s kaotičkim pomacima u razmišljanju, poput onog u jatu ptica kada dolazi do nagle promjene smjera? Pa, on i dalje postoji, ali ljevičarska sklonost mu je nametnuta. Intelektualci su vođeni modama koje cvatu prolaznim postojanjem, slabljenje, nestanak, rekombiniranje i ponovni cvat. Ali mode su sve na jednoj strani spektra.

[...] Na kraju, ne samo ideje nego i društveni poreci suočavaju se sa stvarnošću. Prolazni motivi za skrivanje od određene istine natječu se s dubokom, sporom, neuklonjivom čežnjom za istinom kao takvom.

Napisano prema Why Intellectuals Lean Left, autor  J. Budziszewski, 

PS

U postu o stručnjacima (The Cult of the Expert) zapisuje;
Ono što je moderna era odlučila naučiti od Descartesa je sljedeće: Ništa se ne računa kao pravo znanje sve dok nije certificirano od stručnjaka koji su to proveli kroz certifikacijski stroj – bilo da se radi o odvjetnicima, bioetičarima, edukacijskim psiholozima ili vladinim birokratima. Koji certifikacijski stroj stručnjaci koriste (ima ih puno) više se ne smatra toliko bitni, Ono što je bitno je da postoji certifikacijski stroj koje nitko osim stručnjaka ne razumije.

Primjera ima koliko god želite. Sjetite se samo svih onih eu birokrata i svih odbora koje nitko nije izabrao i koji nikome ne odgovaraju, ali upravljaju vašim životima.

Živimo u demokraciji? Zamislite skupinu roditelja koji žele da njihova djeca nauče čitati knjige (možda "Velike Knjige" Zapadne civilizacije), jasno pisati i računati aritmetičke operacije koje svakodnevno susrećemo. Žele ih podučiti o povijesti države, o prirodnom svijetu itd. Odluče izgraditi – ili tek organizirati - školu, osmisle plan učenja, naruče knjige koje žele i zaposle ljude koji će predavati. Možete li uopće tako nešto zamisliti? Koliko zakona i propisa su prekršili? Što će reći "stručnjaci" na to? Kako će reagirati udruge koje se proglašavaju udrugama "civilnog društva"?

Samo "znanstvenici" i "stručnjaci" mogu odlučivati o društvu i vašem životu. Ljevica, totalitarna kakva je, mrzi istinske institucije civilnog društva jer ispunjavaju prostor između pojedinca i svemoćne Države. "Stručnjacima" nije teško pozvati se na međunarodne i državne dokumente koji ukazuju na važnost "stručnjaka" – dokumente koje je napisala upravo ista vrsta stručnjaka na višoj razini. Uvijek nas iznenadi kada stručnjak zaključi da je potrebno njemu dati više ovlasti.

U zadnje vrijeme je popularno slušati što kaže "pravobraniteljica". Nitko ju nije izabrao niti ovlastio da radi ono što radi, nije niti jasno kome odgovara niti koja je njena uloga i svrha u društvu, ali predstavlja vrhovni oblik "stručnosti". Ne slažete se sa stručnjacima? Onda možete očekivati službene opomene, sve češće i kazne. 



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove