subota, 19. prosinca 2015.

Sakramentalna teologija

U nastavku prenosim Prussov post Sacramental theology. Mali problem je što Pruss uvodi dva izraza, s pripadnim glagolima, tako da nisam siguran koja je distinkcija od uobičajene uporabe istih. (Rekao bih da je neke baš sam osmislio/prilagodio.) Dakle, prijevod nije najbolji, ali iz konteksta je, nadam se, jasno o čemu govori;

Postoje dva pristupa Kršćanstvu (i možda drugim religijama). Jedan je "metafizikalni impuls" (MI), a drugi je pragmatizirajući impuls (PI), Oni sa PI će vjerojatnije smatrati da su središnje značajke, primjerice krštenja, ženidbe i Večeri Gospodnje, općenito pragmatične značajke: liturgijski čini su performativne u Austinovu smislu, koje imaju normativne i psihološke učinke. Oni sa MI će vjerojatnije smatrati da su središnje značajke ovih vrsta liturgijskih akcija metafizički učinci koji pružaju barem djelomice apsolutnu istinu [truth-grounds] za normativne učinke i da ti nadnaravni uzroci imaju učinak na duše onih koji istinski sudjeluju.

Često se čini kako razlika između kršćana koji imaju MI i onih koji imaju PI ima ponajviše podlogu u temperamentu. Nekim ljudima, metafiziciranje dolazi prirodno, a drugima, pragmatiziranje dolazi prirodno. Metafiziceri mogu optužiti pragmatizere zbog površnosti, i možda ponekad subjektivizma. Pragmatizeri mogu optužiti metafizicere zbog sklonosti nevezanosti [irrelevancy], i možda ponekad korištenje metafizičkih spekulacija kao načina odlaganja teškog zadatak življenja kršćanskim životom.

Oboje treba biti dio kršćanske teologije. Da P mora biti dio kršćanske teologije je jasno iz činjenice da kršćanstvo nije gnosticizam. Kršćanski život nije način života usmjeren učenju ezoteričnih metafizičkih tvrdnji, nego je usmjeren življenju ljubavi prema Bogu u zajedništvu s drugima.

Međutim, zanemariti metafiziciranje znači zanemariti značajan dio razlike između zapovijedi Starog Zavjeta i Novog Zavjeta. Neke od zapovjedi Starog Zavjeta su bile normativno osnovane samo na Božjim zapovijedima. Ne postoji intrinzičan razlog izbjegavanja miješanja različitih vrsta tkanina u nečijoj odjeći osim činjenice da je Bog to zabranio. Neke od zapovijedi su možda imale simboličko značenje, koje je tajanstveno ispunjeno u Novom Zavjetu, a neke možda nisu imale niti to. Ali Novi Zavjet uvelike rješava tek proizvoljne i tek simbolične božanske zapovijedi (ili ,možda točnije, transferira puno autoriteta nad tek simboličnim kršćanskoj zajednici, koja onda, kao dijakronijska i hijerarhijska zajednica, odlučuje kako točno slaviti ono što je Bog postavio, s puno više slobode – primijetite primjerice da nitko ne misli u vremenima Novog Zavjeta da Bog ima jako specifične propise za kleričku opravu, to je ostavljeno Crkvenim vlastima), fokus je na onome što ima intrinzično značenje. Ako božanski propisani središnji liturgijski čini, poput krštenja, vjenčanja i Večere Gospodnje ostaju, onda oni ne mogu biti samo proizvoljne i/ili simboličke zapovijedi one vrste koju pronalazimo u Starom Zavjetu. Potreba za poslušnošću u tim slučajevima mora biti na neki način utemeljena na stvarnosti. Metafizicer ima objašnjenje. Krštenje mijenja dušu istinskog sudionika, uključujući je u Tijelo Kristovo na otajstven način koji nije samo simbolična, i nije samo performativan (nije samo ljudsko djelo – da je performativan, onda bi bio samo ljudsko djelovanje, a to je suprotno fokusu na milost). Brak istinski spaja dvoje, on ih ne povezuje samo simbolički zajedno, ne samo performativno, ne samo mijenjajući Božji stav prema njima ("vjenčani u Božjim očima", nego stvarno mijenja ljude na nadnaravni način koji prilično otajstven, i koji im pruža milost za življenje pragmatičnih aspekata. Večera Gospodnja je zapovijedana zato što nam se u njoj, sam Gospodin doslovno daje kako bi uzeli njegovo tijelo, a time primili milost za življenje u punini kao članovi Kristova tijela.

Bez metafiziciranje, distinkcija između Starog Zavjeta i Novog je zamagljena. Metafizika pruža temelje za normativne učinke; ali bez prakticiziranja, imamo gnosticizam.


PS

Iako Pruss govori o razlikama temperamenta, oba impulsa bi trebala biti prisutna. (Očito, postoje ljudi koji gravitiraju jednome.)


S obzirom da spominje i zapovijedi iz Starog i Novog Zavjeta, možda je potrebno napomenuti još par stvari. Ipak živimo u doba ispunjeno protestantskim tumačenjima – a to uključuje i nove ateiste.

Zakoni Starog Zavjeta sadrže različite vrste propisa: Moralne (npr. zabrana ubojstva), Ceremonijalne (npr. zabrana miješanja vlakna u ruhu), i Pravne (npr. broj potrebnih svjedoka za osudu). Moralni propisi spoznatljivi su razumom i nepromjenjivi su, Ceremonijalni propisi nemaju takav univerzalni učinak. Određenu zapovijed možemo analizirati na više razina. Primjerice poštovanje Dana Gospodnjeg ima moralni element – potrebno je izdvojiti vrijeme i mjesto za napuštanje rada i štovanje Boga, nešto što možemo dokučiti nepotpomognutim (raz)umom; ali postoji i ceremonijalni elementi koji se razlikuju od prvih.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana