četvrtak, 27. listopada 2016.

Sociologija; Konzervativna vizija i program - Y. Levin

[prethodno: Uvod || Antropologija]

Opisano razumijevanje položaja i značaja trajnih institucija upućuje, od antropologije, na sociologiju konzervatizma. Konzervativna vizija društva – na koju utječe i loše mišljenje o kapacitetima izoliranih pojedinaca da odgovore na društvene probleme i dobro mišljenje o pravima i slobodama tih pojedinaca – traži ostvarenje društvenih uređenja koja će ohrabrivati moralni napredak pojedinca te istodobno poštovanje ljudske slobode i dostojanstva. Njih pronalazi u posredujućim [eng. mediating] institucijama slobodnog društva – obiteljima, zajednicama, građanskim i vjerskim organizacijama, tržištima, itd. – onim institucijama koje se nalaze između pojedinca i države.

Cijenjenje tih srednjih razina društva je jedna od stvari koje najjasnije razdvajaju konzervativce od progresivaca. Američki progresivizam, još od svojih najranijih verzija, karakteriziran je dubokom sumnjom i neprijateljstvom prema posredujućim institucijama, za koje smatra da im nedostaje demokratski legitimitet i da utjelovljuje samo predrasude i nazadnost. Upravo zato što nisu racionalno dizajnirana nego su evoluirali postepeno, kao što je to slučaj s tradicijama, ove institucije za Ljevicu predstavljaju ostatke pred-demokratskog razdoblja koje je suprostavljeno logici moderne politike.

Thomas Paine bio je jedan od najranijih pobornika stava, koji je danas uobičajen na Ljevici, da društvo trebamo promatrati kao da se sastoji samo od pojedinaca i vlasti. Svi slojevi koji se nalaze između, tvrdio je 1791. godine, su ostaci mračnijeg doba i nemaju mjesta u političkom životu slobodnog društva. Takve institucije, Paine smatra, samo udaljavaju pojedinca od njegovih prava.

Ono što Paine nije uvidio, ali mnogi njegovi radikalni nasljednici uviđaju, je da definiranje društva kao pojedinaca i vlasti koje zastupaju njihove interese ne ostavlja mjesta za zajedničko djelovanja koje ne bi bilo Državno djelovanje. Uklanjanje prostora između pojedinca i države dokida načine na koje mi djelujemo po našoj slobodi te otvara put argumentima za široku ekspanziju uloge i moći vlasti.

Suvremeni progresivci to vide i često iznose argumente za djelovanje vlasti koji implicitno pretpostavljaju, bez da izričito brane, takvo viđenje društva. Primjerice, predsjednik Obama u svome drugom inaguracijskom govoru tvrdi da svijet koji se mijenja neizbježno zahtijeva veće oslanjanje na vlast jer je jedina alternativa radikalni individualizam:
"Američki narod ne može odgovoriti na zahtjeve današnjeg svijeta djelujući sam, baš kao što niti američki vojnici nisu mogli odgovoriti na sile fašizma ili komunizma s mušketama i paravojskama. Niti jedna osoba ne može školovati sve učitelje matematike i znanosti koji su nam potrebni da djecu pripremimo za budućnost, ili izgraditi ceste i mreže i istraživačke laboratorije koji će dovesti do novih poslova i poduzeća. Sada, više nego ikada, moramo te stvari raditi zajedno, kao jedna nacija i jedan narod."
Razmišljanje i o prošlosti i o sadašnjosti koje argument podrazumijeva je pogrešno. Oba dijele zajedničku grešku: odbacivanje posredujućih slojeva društva.

Ti slojevi su oduvijek bili u središtu konzervativnog shvaćanja društvenog života. Radi se o shvaćanju koje postavlja prava i dužnosti, ne u apstraktnom individualizmu, nego bogatom shvaćanju načina na koje naša društvena uređenja mogu, kroz generacije, dovesti do boljeg shvaćanja stalnih istina. Takvo shvaćanje je vjerojatno najbolje izraženo u Burkeovu odgovoru na radikalni liberalizam Thomasa Painea. Burke zapisuje;
"Mračni su i nedokučivi načini kojima dolazimo na svijet. Instinkti koji dovode do ovog misterioznog procesa prirode nisu naših ruku djelo; Ali zbog fizikalnih uzroka, nama nepoznatih, možda i nespoznatljivih, proizlaze moralne dužnosti koje smo, kao što smo u stanju savršeno shvatiti, obvezni neizbježno izvršavati. Roditelji možda ne daju pristanak njihovom moralnom odnosu; ali dali oni pristanka ili ne, obvezani su dugotrajnim opterečujućim dužnostima prema onima s kojima nisu nikad potpisali nikakav sporazum. Djeca ne daju pristanak njihovim odnosima, ali njihovi odnosi, bez njihovog pravog pristanka, obvezuje ih na njihove dužnosti; odnosno, ono podrazumijeva njihov pristanak jer je pretpostavljeni pristanak svakog racionalnog stvorenja potpuno suglasan predisponiranom poretku stvari. Ljudi se priključuju društvu socijalnim stanjem svojih roditelja, obdareni svim pogodnostima, opterećeni svim dužnostima vlastite situacije. [...] 
Ovo je možda najvažniji odlomak od svih u Burkeovim opsežnim djelima. Povezuje konzervativnu antropologiju ukorijenjenu u ograničenjima pojedinčeve moći i izbora, i konzervativnu sociologiju koja se izražava u kompleksnoj društvenoj topografiji života slobodnih ljudi. Pomaže nam uvidjeti veliku razliku između konzervatizma i progresivizma na više razina.

Kao prvo, ključno je uvidjeti da konzervativna sociologija započinje od obiteljskih obveza koje naglašavaju inherentna ograničenja moći izbora u ljudskom iskustvu. Veliki dio konzervativnog svjetonazora postaje jasniji kada shvatimo važnost koju pridodaje kulturnom kontinuitetu kao funkciji generacijskog prijenosa - na neizbježne odgovornosti koju ljudska prokreacija nameće svakoj generaciji. Veliki dio progresivnog svjetonazora postaje jasniji kada vidimo stupanj u kojem je ono oblikovana željom za oslobođenjem od tih obveza – i od implikacija osnovnih činjenica i karaktera ljudske prokreacije. Mnoštvo od onoga što nazivamo "svjetonazorskim pitanjima" u našoj politici uključuje rasprave oko toga je li takvo oslobođenje moguće ili poželjno – može li se riječ izbor proliti poput kiseline nad tradicionalnim društvenim uređenjima, nagrizajući sve veze između obveza i dužnosti, zbog čega će odgovornost postati opcijska.

Podjednako je ključno uvidjeti da društvena topografija koju Burke opisuje stoji na putu takve radikalne liberacije. Ljevica dugo smatra da je pretvaranje društva u pojedince i vlast nužan preduvjet za istinsku jednakost, a to znači i pravdu, i u principu i u praksi. Sociologija konzervatizma, koja shvaća društvo kao proizvod obitelji, zajednice, i skupa posredujućih društvenih struktura, sugeriraju da pravda u principu i praksi mora biti postignuta kroz naše evoluirane, tradicionalne institucije - a ne zaobilazeći njih - jer te institucije odgovaraju trajnom karakteru ljudske osobe.

Sociologija progresivizma predlaže, kao alternativu posredujućim institucijama društva, umjetne društvene strukture koje stvara tehnička ekspertiza ojačana Državnom vlašću – drugim riječima, vladine programe.

Trenutno živimo okruženi brojnim takvim programima, oni predstavljaju temelje liberalne skrbničke države. Namjena takvih programa je zamjena – i slabljenje – temelja tradicionalnog slobodnog društva. Ti programi nisu zamišljeni sa zlokobnim motivima; svakom od njih je namjena odgovoriti na stvarnu društvenu potrebu za koju progresivci misle da više ne može (i da nikada više neće moći biti) odgovorena posredujućim institucijama.

Zamijenivši funkciju tradicionalne obitelji, ili posla, ili civilnog društva, s javnim programima, progresivci se nadaju osloboditi pojedinca od nepravednog oslanjanjanja na druge. Oslanjanje na ljude koje poznajete je ugnjetavanje, podrazumijeva takva vizija, jer uvijek dolazi s moralnim i društvenim vezama; a ovisnost o većim, udaljenijim sustavima pogodnosti i pravila je oslobađujuće zato jer ona oslobađa od neopravdanog moralnog utjecaja tradicionalnih društvenih institucija. Prema njima, zdrava doza moralnog individualizma kombinirana sa zdravom dozom ekonomskog kolektivizma može stvoriti moćnu mješavinu slobode i jednakosti; a tu mješavinu možete postići kroz javne programe i institucije koje odgovaraju na materijalne probleme primjenom tehničkog znanja.

Konzervativci su se uvijek odupirali takvoj gruboj racionalizaciji društva i inzistirali su na lokalnom znanju, usmjerenom evoluliranim društvenim institucijama – od obitelji do građanskih i bratskih grupa do tradicionalnih vjerskih ustanova, dobrotvornih pokreta, privatnih kompanija i kompleksnih tržišta – koje će rezultirali boljim materijalnim rezultatima i boljim zajedničkim životom. Život društva ne sastoji se samo od raspoređivanja resursa, a ono što se događa u tom vitalnom prostoru između pojedinca i vlasti je stvar oblikovanja karaktera u barem istoj mjeri kao i materijalno stanje i stvaranje bogatstva.

Moralni individualizam pomiješan s ekonomskim kolektivizmom pruža osjećaj slobode samo zato što oslobađa ljude od odgovornosti u oba područja; Ali stvarna sloboda je moguća samo sa stvarnim odgovornostima. A stvarna odgovornost je moguća samo kada ovisite, i kada o vama ovise, ljudi koje poznajete. Drugim riječima, ona je moguća samo u prostoru između pojedinca i Države, prostoru kojeg Ljevica već dugo vremena želi ukloniti.

Ono što se odvija u tom prostoru odvija se izravno međuosobno – između roditelja i djece, susjeda i prijatelja, prodavača i kupca. Stoga odgovara na trenutne potrebe i posebno je oblikovano za karaktere, sentimente, potrebe ljudi koji su uključeni. Radi se osobnom odnosu. Takav zajednički život koji kreće od niže razine je ono što pokreće društvo. Iako je to nešto što se može ojačati javnim programima, nikada ga nije moguće zamijeniti centraliziranom administracijom, koliko god da su tehnički stručnjaci koji upravljaju programima sposobni.

The Roots of a Reforming Conservatism, Yuval Levine

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana